Transcript for:
Podcast Summary with Te Mamut

I BAM! Evo ekipa back to back kako kažu, ali danas sa mnom nije gotovo ovdje jer ćete poslije ovog podcasta gledati još i posljednju epizodu nogometne runde Power by Germania. IKADA! Ne znam da li ikada.

možemo se sljedeće godine vratiti, ali za sad u ovoj godini je zadnja. Hambir, Ale i ja rokamo pametno o svemu i svačemu. Manje o nogometu, više o drugim stvarima, bacite oko.

Ali prije toga... nešto još puno bolje, zanimljivije. Zapravo podcast koji sam pokušavao dogovoriti, ne znam, dve godine, možda i više, čak ali nije bilo prilike, jer moja draga gošća je jako, zaista jako zaposlena, ima sjajnu karijeru i vjerojatno najpoznatija hrvatska slastičarka, ona je Te Mamut Dobrodošla u podcastingu, Bar.

Hvala napokon. Ja mislim da ima, pa ne znam, dvije godine, srame me reći, ali kad je uvijek sve nešto na brzinu, ali evo, javila sam se odmah. sam ti sjavila čim sam došla u Zagreb. Hvala ti, zato što nisi me otkantala. U smislu, ja sam tebe pozvao jeći prije par godina, valjda, i svaki put si ti bila užasno pristojna, ljepo mi odgovorila i rekla možda ovako, onak, ajde ovako, ne mogu.

I zaista, kad sam izgubio svaku nadu da će se to dogoditi, stiže poruka od tebe i ti kažeš, gle, onak ja kažem, ujegote. Svaka čast, zato što svaka čast. Gle, nije trenutak za kovače, obično je to oko Božića, ali nema veze. Svaki je zapravo trenutak za slatak.

Je li kolače, barim iz moje perspektive, bar se za sladit. Tako, drago mi je da si ovdje. I htio sam ti odmah reći, jako lajkan tvoje prezime. Znači, Mamut mi je totalno cool. Nisam nikad uopće upoznala, niti čuo da se neko drugi preziva Mamut Baš je to.

Imam trauma, inače, iz škole. Zašto? Pa zezali su me.

Uvijek sam bila predmene. Pa ljudi su zločisti. Pa jesu, djeca su zlobna. I nijekako to prezime.

Uvijek sam imala problem čak sa samopoznanjem zbog tog prezimena. Stano su me uhvatili na pik i to je tako trajalo, trajalo, trajalo. I onda sam otišla na fakultet u Ameriku, u New York. I tamo nisu znali što je Mamut, ali je tamo ime bio problem. Mislim, Teja pa bi čitali ti, pa je to bilo svega i svašta.

Ali onda sam im rekla, baš kad sam završavala fakultet, i te ja govorim, jel vi znate šta moj pred... prezime zapravo znači, onda sam i rekla na druga. A kakši izgovarali?

Izgovarali su... Mamut Mamut Ali sad mi je sub, znači ne bi ga mijenjala, ono, super mi je prezime i baš ga volim. Znaš da ima puno situacije takvih kod ljudi da u djetinstvu im je nešto problem jer ih ljudi omalovažavaju, vrijeđaju, buliraju, a onda kasnije skuže da zapravo te posebnosti koje su ih izdvajale su za... Zaista dragoci je nešto. Ne, mislim, to je ono...

Ja sam kod klinac bio ultra tamne puti. Znači, ultra, koji sad, mislim. Klinci su me uvijek zezali u vrtiću, ono, gle ovo, gle ono.

Znači, ja sam ona gledao, čoće, nosio sam duge rukave, mislim si, ono, sramota me, ono, a izađem, fakat, nakon... Još sam igrao tenis. Znači, na terenu si non-stop...

Cigo, baš cigo, ono, teži. Gle, graničilo je sad tome da sam, ono, druge rase. I to me baš smetalo. Ali danas mi je to ono top topova. Ne bi mijenio, mislim, ono, poželjno je da imaš kao taman ten.

Isto da imaš posebno prezime, pogotovo u tvom poslu. Ja čim sam čuo te mamut, ja sam mislio da si ti to izmislila, ono, da je mamut kao da... Je je marketabilno jako i zanimljivo. Da, baš je super. A zapravo je, znači, to mi je...

Didam je, on je mamut. Didam je mamut. Didam je mamut.

I to je z Dalmatinske Zagore prezime. A inače, ostatak obitelji, svi ostali su korčulani. Vidiš, zanimljivo.

Tako da, evo. To je dobra kombinacija. Znaš šta, čim sam te vidio, skužio sam, naravno, ljudi su i na slikama, si Vitka, ali ovdje baš ono sam skužio da si Vitka i da baziš na to, očito na figuru. Pa ću početi sa najtupljim mogućim pitanjem.

Kuhari, neobično, dosta njih ima. Kuhati cijeli dan si pored, moraš kušati nešto, iako se tom može rasprati. više manje kažu mi svi kuhari koji su tu bili da na kraju završe na bureku i pici u dva u noći ali ti si još u izazovnijem dijelu posla znači nešto gdje radiš sa slasticama kako rješavaš to čovječe?

baš sam te toh tijelo pitao i privatno svima me pitali, ima bila jedna put jedna fotografija Gdje pokazuju osobu kao kad počinje kao komi, znači tek počinje, prepradi, sjecka to. Sve onda kako ide prema poziciji izvršnog šefa, tako idu i kile gore. Je, pa je. Zato što radiš više, a onda se sve više opuštaš kako doraziš na tu poziciju. pa to mi je bilo simpatično.

Ali mislim da je to prije bilo, znaš, kuhari i slasićari moraju biti debeliji, moraju biti jaki, moraju biti veliki, obli. Ali to zaista danas, pa podosta mojih kolega, stvarno nije slušalo. baš nije slučaj.

Sve manje i manje, slažem se. Baš nije slučaj, mislim ja imam i povijest plesanja baleta 12 godina i to je nešto što te isto odredi u djetinstvu i roditelji su mi iznimno vitki, oboje i... Znači ima i genetike i tata mi je košarku igrao još s Draženom Petrovićem onda tako da je ono i tata je u sportu, mama je se isto uvijek i plesi i vježba ja mislim da tu ima malo i genetski mh, ali kako je To je jako izazovno biti, svaki dan u tom si.

Ako govorimo recimo, dok si radila u restoranu i radiš slastici, ipak moraš svaki dan kušati nešto bar ili bar nešto pojesti. A je, samo ti, to ljudi nisu svjesni kad ti toliko puta moraš probati nešto slatke, jer jednostavno u jednom trenutku, ono daj mi samo slano. Ne možeš, recimo u New Yorku kad sam radila, tamo sam jela dosta kruha.

Svašta bila dobila malo kilo. Je mi je to, bilo mi je neutralno. Ono, masac i kruh i bilo mi je super.

Super, samo da mi je nekako neutralno da, jer stano nešto moraš probati i zaista moraš probati, jer se određeni proizvod krema može od ujutro do popodne, može se promijeniti. Tako da je to, uglavnom se samo svodi na probavanje i s oprilikom testiranja, to je najteže. Zaista, kad ti moraš testirati određene proizvode, to koji put traje tjedan dana, dva tjedna, često i više.

I onda ti imaš svakodnevno ta probavanja, mislim, koji put jednostavno ne možeš to više jesti. Zaista je to izazovno. Je onda... Onda neutraliziraš to s nekom drugom hranom, smisliš ok, toliko se šopam sa slatkim, ipak moram nešto drugo.

Pa nije to količinski. A nije količinski? Nije to, to je jako malo.

Ja kad probam, to je meni je samo da vidim. Ali tu ti je već dosta ono isti koko. To mi već bude dobro, još ako je to kontinuirano kroz dan, ono malo više, pogotovo ako imam neke stvari koje moram testirati prva pa moraš na novo više puta. Mislim, to je isto kao kada imaš, radiš degustaciju vina.

Jasno. I onda na fakultetu imaš... Imao smo degustaciju vina i imao si onaj, gdje si ispljul nešto, ne možeš, kad bi toliko pio.

Pa onda smo jedan put imali, imali smo raz... Znači najbolji lič degustira, da. To smo imali jedan put i imali smo jedan šampanjac, bio je iz 1989. i govori, profesor kaže, molim vas, nemojte ovo ispljul. Je je toliko bilo vrijedno da ovaj...

Tako da jednostavno, izazovno je probavati i u mom slučaju to nije količinski, jer je jednostavno kao što si stala. malo okružajem s tim, ne možeš. Znaš tak, htio sam ti dati dvije digresije.

Prvu vezanu za ono kako se sa stažem ljudi debljaju. To je najviše primjetno kod političara, jesi skužila. Čim dođe do nekih ono na kraju...

A kada ih vidiš prije i poslije, je li? Da, ona gledamo, ni ne skužiš čovječ, ono vidim, očito im i ono, znaš, može se, ima se. Komodno, komodno.

Da, šta sam rekao reći, drugu digresiju, da. A ista stvar vezana za neke druge političare koji idu po sajmovima vina i onda ono skužiš na početku izjave i na kraju sajma. Ono, oći to nisu pljuvali, nego su zaista degustirali.

Ali treba. Jedno je škola, drugo je ovo. Mislim, naravno, ne želiš. Ako je još nešto dobro, zašto bi, jel?

Istina. Šta sam ti htio reći vezano za slastice i slatko? Gle, ja isto uvijek pokušavam promovirati i živjeti zdravo, ali smatram da je balans najbitnija stvar u životu u svemu. I za sladice je izuzetno bitno.

Tako da ja sam veliki ljubitelj slatkog. od uvijek bio i kad moram birat ono slatko ili slano, slatki sam tip, tipa za desert ili nešto tako. Tako da baš me zanima otkud tebi strast prema slatkom, kako je došla, koliko uopće Hrvati vole slatko, tako da ćemo proći sve teme, ali prije svega me zanima kako gledaju šefovi koji se bave onom širokom kuhinjom na vas slastičare i kakav je to odnos između vas, ko je luđi? Rivalstvo je uvijek. Je je?

Uvijek. To je... Baš me zanima taj odnos.

Znam da njima ne ide slatko i da im je teško. Ne to, nego smo mi drugi svijet. Ne kažem u ovim išalinskim restoranima, svi su pedantni i sve to, nego ja znam iz iskusa prije. Slastićara imaju svoje materijale, svoju opremu i to.

I ne želiš to posuđivati, jer znaš da to nećeš više vidjeti. Ili će se zagubit, ili će ti stavit kapulu, odedi tebi stoji čokolada i onda to ne možeš koristiti. Hvala vam.

...svaki pedantni, mi pazimo na te svoje stvari, na nama oni idu na živce i tako to, pogotovo ako se radi za jedno učno prostor. Misliš da ste uredniji ste u odnosu na njih, tipa i čak i u kuhinji? Pa ja mislim generalno da, osim u ovi zaista mišerinski...

na visokim nivoima, to je onda vojska, tu su onda svi manje više jednaki. Iako ja imam iskustvo i u restoranu sa tri zvijezdice, gdje kad bi nešto kuhari trebali posuditi od nas, samo je šefa se moglo pitati. Smije mi ovo, možeš i kad ćeš mi vratit? I onda je nema, to je bilo i on ga čeka u to vrijeme, a će li mu vratit? A jel se kuži po osobnosti odmah?

Je ti možeš kužit razliku između ljudi koji naginju u kuhinji slastičarstvu i ovi koji idu treba prema široj kuhinji, onda se specializira za bilo šta drugo? Je tu različiti u mindsetu? Mislim da su čak malo i mirniji.

Je ja recimo, glavnom po sebi, obožavam kuhat, ali nisam za slastice. Zato mi je to toliko fascinantno. fascinantno.

Zato što nisam tip od mjerenja, od preciznosti, jednostavno sam aljkav u životu. Ja mislim da takve mane ne prolaze u slastičarstvu, dok recimo u kuhinji i u nekim stvarima čak i poželjno da imaš nekakav duh, da nešto eksperimentiraš, da si lud, dok s druge strane u slastičarstvu stara moja fulaš 100 grama ovoga, ovo ti se neće dignuti, ili ti ovako, ovo se nije dobio iz strane. Često i 2 grama. tipa osobnosti, karakteristikama?

Je, vidi se. Vidi se razlika jer su slastičar su uglavnom jako, jako pedantni, staloženi, često i mirni, skulirani. Je, definitivno se vidi. Iako ja mogu reći, ja u početku nisam bila sigurna. Bili kulinastori, slastičarstvi.

I dan danas mi ne bi bilo žao da sam išla i u drugom smjeru, jer volim. Zaista volim i kuham svakodnevno i volim improvizirati, i volim taj trenutak. kad se nešto dogodi, ne očekivano i sad ja moram nešto drugačije.

To mi je prije bio stres, ali onda nakon dosta godina rada i iskusa, kad se to dogodi, je mali adrenalin koji se pojavi da aha, sam morao nešto novo, sad ćemo u tom trenutku nešto. Što je prevagnulo da odeš u slatko, a ne u širinu? To je bila 2005. godina.

Ja sam ušla u dvije, tri kuhinje. Jedna je bila u Zadru, jedna je bila u Sportu, ne znam, još je bila jedna. To je bilo dvije i pete.

Meni je to toliko grozno bilo. Tako nekako grezo. Sve nekako strano. Ti šefovi. Ne znam, nisam se vidjela u tom ambijentu.

Bilo mi je pre grezo. Smatrala sam da će mi slastičarstvo biti malo finije. Da neće biti tako i deranja i toga svega. Grubo. Pa baš je kuhinja gruba.

Grubo je u... U slastičarnistvu, ali kuhinja ipak je teža. Ima različitih šefova koji se različito ponašaju.

Neki su agresivni, neki su... Ja bar nisam srećo imala taj slučaj u slastičarstvu. Ipak je to bilo malo chill. Znači to ti je presudilo? To mi je bilo nekako malo finije, pedantnije.

Generalno sam zadovoljna s izborom, ali kažem da sam se odlučila za ovo drugo. Ovisinda. da je teže. Misliš da je teže? Zašto?

Pa prvo... Možda je šire, šire je svakako. Ovisi gdje radiš.

Prvo uvjeti često kuhinjama su, znači temperature su i visoke i rijetko gdje da je to baš super klimatizirano i da imaš pogotovo ljeti i to. Sada se ovisi gdje radiš, u kakvim restoranima i koji su uvjeti. To tu saspadaju slastičari.

i kuhari, ali kuhari čini mi se malo više imaju žrtve vezano za blagdane, neke obilježa, nešto obiteljski što često morao propustiti zbog... Ja sam radila za Novu godinu, ja sam radila za Božić, mislim, to je nekako bilo kad sam radila u restoranu. Tako da mislim, ali da je malo to više u kuharskom svijetu dominantno. Ja iskreno mislim da je posao u kuhinji jedan od najstajalijih... stresni koji postoji.

Znači pogotovo sad sam gledao ovu zadnju sezonu Health Kitchen-A-a sa Tomomom i bio je tu. I sad kad vidiš to na licu mjesta, okej, oni tamo i potencijiraju neke stvari i sve, ali u otprilike vidiš kako to funkcionira. Mislim, vidio sam sto takvi show-ova. Slastičarstvo, isto, isto stvar, o tom ću vam pričat.

Ali ovaj dio, znači kad ti imaš 120 stolove, trebaš izbaciti 500 jela koje sva moraju i biti ista, sprovjeriti ih, ta temperatura. I mislim, uopće nito, sama iskustva tih... tih svih šefa koji su bili tu u podcastu.

Tu govore samo za sebe. Uvijek ponavljam, Miloš Hrvati kaže da je otišao na sezonu, vratio se 15 kila lakši i bolestan. David Komodno imao srčani udar, ako se sjećaš, kad je ono pal s motora, da isto mora promijeniti cijeli život. Znači, da ne govorim o ovoj... Stvarno, dosta njih ima problema sa zdravljem, sa nekako održavanjem nekog normalnog života, koliko je stresa svaki dan prisutno.

Stvarno, svaku večer si tamo, od kad... Četiri, pet i ranije, pa skroz do jedan, dva i tako dok sezona ide u krug. Tako da, šefovima svaka čast.

Znači, to je užasno stresan posao. Kad smo kod toga, kako restorani određuju da li će imat posebnu osobu, recimo ti si radila o restoranima koji slastiće, da li im treba i ko je to onda, ne znam, nekoji šta ti hoće reći, ili će jednostavno uzimati slastice sa strane, gotove od nekoga. E, to ovisi. Kak tu ide taj posao? Mislim, kak se...

I kako je kod nas situacija? Koliko restorana uopće ima slastičeve za zaposlenje? Nema puno. Nema puno jer im se to prvo moraju obezbijediti prostor.

Zapravo im se ne isplati, jel kako? Ovi neki na malo višim nivoima, malo više rangirani će, mislim i moraju imat. Je ovako, znači prostor, uvijete, temperatura, sve to zahtjeva. Mislim...

a da ne govorim skladišni prostor, sve je to jedna posebna operativa, a da ne govorim kuhinju, moraš izdvojiti posebno mjesto. Tako da nema ih puno i uglavnom svi to rade u sklopu kuhinje, uglavnom, gdje i uvjeti nisu idealni, ali ti si vrlo limitiran s time što možeš uopće raditi, jer ne možeš zaista, ti ne možeš temperirati čokoladu ako ti je stalno, ne znam koliko stupnje, a utra, misli ne možeš ni na 22 temperirat, kamoli ne, na neko je više. Uglavnom se u slastičarstvu, što je nešto čega bi se voljela taknuti, uglavnom se u slastičarstvu, ako je... Sad ovisi je li to à la carte, pa su komponente možda nisu kao u slastičarni, gdje je vitrina pa izložena, recimo ako je u pitanju da se ima vitrina da je izložena, uglavnom su svi ti proizvodi smrzloti. I to ljudi ne znaju da to nije ništa loše, da pa će, mislim...

Ti moraš određene projezde staviti u neki kalup, šokirati da bi ga mogao izvaditi. I s toga, s druge strane, ne možeš ti svaki dan raditi sve od početka. Ti radiš zaliku, danas radiš to, sutra to.

Šokiraš kad je najsvježije, porcioniraš i to je zapravo najbolja moguća opcija. Tako da, generalno, puno ljudi ne ulaže u to, ali zato danas ima opcija. To sam ja radila u jednom periodu gdje sam obskrbljivala druge restorane kao veleprodaje.

Mi dogovorimo određene proizvode, mi kreiramo za njih i šaljemo im. Imaju super uvijek na nivou i ne moraju se misliti. Šta je odlična opcija? A kako, ok, oni koji ne žele imat drugu ruku, ali opet žele imat slasticu, oni preposlijem da u nekom periodu rade, kao što ti si kažeš, zaliku. u restoranu i onda ono jednostavno iznose vanje.

Tako funkcionira. Zato je oni u biti, netko tamo je zaposlen koji je u biti slastičar, odnosno odrađuje slastičarski posao. Točno. Znaju se ili kombinirat, neko je radi dio slastica, dio možda hladnih predijela, tako da i tih opcija ima i funkcioniraju dobro, sve ovisi kako se ljudi organiziraju, koliko su konačnici kompleksni ti deserti.

Naravno, sve što je više kompleksno, zahtjeva i više vremena i možda osobu koja bi se time bavila, a ovisi sve. Svašta ovisi sve od objekta do objekta, ali generalno nema puno slastičara baš u ovakvom restoranu. A ti kad si radila, rekli ste da si radila i u Mišlenovo restoranu. U Višlenu, u Višlenu i to je uvijek, uvijek.

I uvijek je bilo. I kak je to izgledalo tamo iz tvoje perspektive? Znači ti si imala, odnosno nisi bila vjerujem jedina, imali ste odvojeni prostor, imali ste mirnoću za rad. Kada ste radili? Jeste radili kad je bio kaos tamo ili ste radili recimo u jutarnjim satima, pripremali za popodne i večer?

Kako to izgleda organizacija rada u slastičarstvu? Je zapravo bilo jako puno šova gdje se prikazuje kako kuhaju ljudi, odnosno kako šefovi rade i u restoranima, ali zapravo za slastičarstvo ne prikazuje se baš ta organizacija posla. Mi znači ljudima bi zanimljivo.

Pa recimo u restoranu Daniel koji je kad sam ja bila dvije i desete, dvije daneste, on je imao tri Mišelinove zvijezdice. I to je nešto što je toliko rijetko da smo mi izbacivali u prosjeku 200 do 300. Večera, znači, to je... Ne znam je li uopće ima toga više danas, jel?

Svi ti restorani sa tri zvezdice su možda 50 u prosjeku večera bude. Sve se radi polako, sporo, a ovo je k'o na tracu, ovo je nevjerojatno bilo. Tvornica.

To je tvornica, to je nevjerojatno bilo. Nešto imali smo dvije smjere. Pogledajte.

Bila je jutarna smjena, inače su smjene tamo 12 sati, to su smjene, znači od 6 ujutro do 6 popodne je jedna. Mislim, to je tamo normalno. Mislim, ja sam tako počela.

To je meni bilo, ja sam čak išla i prije toga u neke druge, isto tipa Perse ili Je-Je-Georges. Ja sam išla radit, bila bi na fakultetu preko tjedna, onda bi za vikend išla odrađivala besplatnu praksu, samo da budem tamo. O tom ćemo isto pričati.

Baš mi je mate rekao da su... Ljudi su bili prije presretni da mogu učiti i raditi negdje, a danas bez 1500 eura neće pratit suđe. U svakom slučaju imali smo dvije smjene. Jedna je bila o 6 ujutro do 6 popodne i oni su radili cijeli taj prep glavni. Sve ove neke biskvite, sve ove malo grublje stvari ili za grupe ako je nešto bilo.

Sve ova je malo veći dio posla, malo proljaviji dio posla. A onda popodnevna grupa, ja sam bila... Deset mjeseci popodnevno i dva mjeseca u proizvodnji.

Tako, mislim, ne bilo tako. Mi bi došli u dva popodne. Naravno, moraš doći 20 minuta prije, provjeriti svoju postaju i sve skupa. I onda krećeš od dva do dva ujutro.

Koji pu jedan, ako je bilo baš ono, ako bi ranije sve završilo. I, znači, mi bi popodne u dva došli. Radi neki mali prep.

U četiri i po moraš. Četiri i po ukrca se u svako lice. Jedeš gore. I u pet kreću prve večere.

Ovi su mali pre-theater, neki koji bi išli u kazalište pa bi imali ove ranije, neke brže, tipa dva, tri slijeda. I onda bi to krenulo negdje oko pet i po šest, prvi desert i tako do ponoć. Ti stojiš i izbacuješ svo to vrijeme.

I ništa, onda na večer imaš jednu ovako, pa kao čar, šit, di ispunjavaš sve što si potrošio. I šta treba, šta proizvodnja ujutro treba napraviti, šta se potrošilo. onda oni znaju ujutro, aha, trebam to, to i to.

I naravno, ti isto odrađuješ jedan dio. Ali to se podijeli. Recimo, tu je bilo tako u ovom restoranu, u Njenačkoj, on je imao tada dvije zvijezdice, tu je radni dan bio 10 ujutro do 1 ujutro.

I tamo bi došla ujutro i sve je bilo, jedna je bila smjena. Došli bi, radili bi prep, sve bi pripremali, ručali i onda bi krenuli u servis. Tu je sve jedan tim odrađuju, ali to je bilo 40 veće. To je bilo to.

To je bilo... Bilo mi je dosadno. Koliko čovjek može izdržati tim tempom? Mislim, kad radi o...

A recimo o ovo prvo što si govorila, prvi primjer. Pripostavljam da radite sigurno šest dana u tjednu, je li tako? Ono što moram reći, znači, taj restoran nije radio nedjelju i mi smo imali još jedan slobodan dan.

E sad, tu se čini super. Međutim... Ti bi bio toliko slomljen od tog rada da jedan dan bi preležao.

Znači, doslovno, ja sam njedjelju preležala. Znači, ja bi u servisu, kad sam bila, tri su postaje bile u servisu, u ovom dijelu gdje su bili pet i for, znači svaki gost na kraju dobije malu pločicu srebrnu sa šest sitnih kolačića i malu posudicu sa Madeleine kolačićima koji se pekovala minut. Čitarno, smijena ti je. ti pripremi tijesto, on indresir vrećicama, ja cijelu večer pečem.

To je bilo u prosjeku tisuću madlena po večeri. Jebote I to moraš i prat umeđu vremenu. One kalupel ti se sprlja, one može stalno uiste. Či ja sutra dan ne bi, ono, vidimo prazuju, ne mogu uopće sa zglobom, znači, samo bi preležala taj dan, a onda ti ostaje taj drugi dan kamo sreće da ti se potrefi ponedjeljak, pa da imaš nedjelju i ponedjeljak i onda taj ponedjeljak obavišta, imaš, opereš robu, ne znam.

I to se tako da zapravo je čovjek toliko bude izmorski. Znači, ako ti završiš u dva dok ti dođeš kući, ako negdje možda izađeš, što je znao biti slučaj, a šta ako legneš u četiri, a ne možeš odmah nakon tog adrenalina svega, ne možeš odmah ići spavati, a legneš u četiri, a šta dignem se u 11. pohodine, ja već u 1.30 moram krenuti. Koliko može čovjek zapravo održati takav način života? Koliko dugo da ne pukne i tako, preposlom da tako obitelj zapravo ne može imati?

Ma ne puno, uglavnom mladi ljudi koji dođu na takva mjesta budu tu par godina. Budu izbruse znanje, imaju super mjesto. Jesi možda zaradit lova nekakva?

Ja mogu iz svog iskustva reć da ne. Znači ja sam radila na najmanjem minimalcu mogućem. Što moraš biti sretan da si uopće tamo. Naravno sve je pošteno plaćno. Plaćen si satnicu, plaćen si preko vremena.

Sve to stoji. Samo je to, mislim, nije to neka plać. Ali mislim ja nisam niti to očekivala.

Sam bila sretna što sam uopće na takvom mjestu. Tako da sam imala dovoljno. da se pokrijem, što je meni bilo okej.

Ono, roditelji su stvarno uvijek bili tu ako trebaju. Mala sam luksus da imam svoj stan. Uvijek se učinimo da je uč koji je bio u lijepom kvartu na Upper East Side uz rijeku.

Predivno, bilo mi je super. Mali studio i bilo mi je dobro. Imala sam neki svoj mir u konačnici.

Bila sam jako usamljena i bilo mi je teško. Bilo mi je jedno od najtežih perioda, zato što je bilo prvo poslovanje, prvi posao i doslovno bi se molila više puta u danu, jer nisam znala fizički kako je moguće da osoba to sve stigne. I onda mi jedna kolegica mi je pomogla, onda smo napravili kao plan rada.

Ja sam rekla, ok, meni stvarno treba nekakva podrška, samo da me neko malo uputi jer ja, mislim, ne znam kako ću ja to sve stići. Onda smo napravili raspored i ono doslovno, ne pretjerujem, od 2 do 2.10 je to. Od 2.10 do 2.15 je to.

2.15 do 2.35 i tako, breakdown. I onda kako bi se držala toga, bi uspjela stići. To je ono trčiš, doslovno.

No tako, uspjela. uspiješ to ispuniti, onda si ok. Ali u početku je bilo... Jesi posrtala tamo tada?

Jesi sumnjala u svoje odluke i da to želiš u životu? Mislim, za mladog čovjeka takav stres odjednom... Ok, kad si mladi, možeš podnijeti dosta stresa... To je sve u redu, neka malo...

Ali, kako se zove, je li ti bilo ono dosta, do grla? Je, u jednom trenutku sam ono baš s roditeljima sjećala, zapravo s tatom sam pričala, ne znam, mislim, stvarno nisam znala, hoću li ja to moći? iz države, zaista.

Je puno ljudi unutar mjesec, dva odustane. Je vide šta je to i onda ode. Ali nema tu milosti. Oš neš.

Mislim, vrlo jednostavno. I on kaže, pa ajde, pa toliko si daleko dogurala, pa probaj još malo, pa ajde, pa ajde. Ali ja nisam neko ko će sad tako odustati. Je sad nisam tako. Bilo mi je ono, bilo mi je teško i ovaj, i onda mi je šef rekao, kao pa imaš dvije noge, dvije ruke i glavu, pa nema problema.

Možeš ti to sve, da je Francuzi, ja vjesno. Taknućemo se i njega. Tako da sam rekla dobro, okej. I nakon mjesec, groza mjesec, drugi, treći, već nakon trećeg mjeseca, četvrtog, što se počelo događa, kad smo ušli u šesti mjesec, postaneš robotiziran.

I oni te treniraju na način da ne gubiš vrijeme razmišljajući koji ti je idući korak, nego da već u glavi znaš iduća dva, tri koraka. Onda te pita, okej, što radiš iduće, što radiš iduće. A ne ono da staneš, da bleneš i da ne znaš.

I onda dolazi. Poslovno da je meni kolegica, ne znam, ja bi trebala uzeti nešto s polica, ona kaže, nemoj uzima sad to ovako, ako trebaš uzeti dvije stvari, uzmeš dvije od puta. I gubiš vrijeme.

Znači, to je, i onda sam ja jednostavno toliko postala robotizirana, ali moraš biti perfektan u tome što radiš. Znači, nije to samo brzina. Pa ne znam, tebi šef kaže, ok, fire ovaj desert, ovaj, ovaj, imaš, ne znam, pet različitih. I sad ja to, ko će ja to popantiti?

I onda imaš super ljude. Imala sam stvarno dobru ekipu s kojima se rano mi dali savjeti. Odh stavi tanjure, spusti odmah te tanjure da znaš. I ne znam, desert od Marelice recimo ima u Baden.

I onda bih stavila listiće. badema na tanjur. I onda sam tako razne imala trikove s kojima se snalazila da ne zaboravila. Mi je bilo neugodno da ja njemu šefu zaboravim šta mi je. Da li dva puta pitaš da...

Jedan put mi je rekao ja ne ponavljam dva puta. Tako da mi je bilo stvarno... Stvarno neugodno da to ne uspije. I onda sam nakon šest mjeseci, sedam, i je to sve postao pozitivan izazov.

I to mi se svidilo. I onda se nekako kao navučeš na taj adrenalin. Ne mogu joj raditi, ali je. I taj ritam ti odgovara.

Ti se krećeš, ti uopće ne misliš. Tebi ruke samo rade. To je nevjerojatno.

To je stvarno nevjerojatno. Znaš šta, znam točan ovo što si rekla kad si uzimala dvije čokolade i objašnjavala. Imao sam ti iskustvo.

Prošle godine sam snimio tri... tri epizode sa Melkerom Biće nekog grill specijala. Imala smo nekog sponzora, on je na Kamadoro štilju učio ljude grillati. To su bile emisije pod pol sata i mi smo dva dana provjeli zajedno i pripremali smo meso, mislim, po cijeli dan sam tam bio s njim. I upravo u takvim situacijama, odnosno u takvim sitnicama, skužiš kad neko nešto zna i kad o nečem priča, zna o čemu priča i kad si tutle kako ja.

Upravo u takvim situacijama, mislim da je bilo 3-4 kila grill. I on mi je dao da ih ja režem, trebalo je odvojiti ovaj dio ili koji, više se ne sjećam. I znam da sam isto kao ti, ovo što si rekao, uzimam ovako, pa ovako, pa ovako, i onda mi je on rekao, ne, napraviš ovako, ovako, ovako i skratiš si.

Sada mi se mogu točno sjetiti primjera, on je rekao, skratiš si duplo vrijeme. Ja sam onako, na prvoj misli, pa dobro, imamo vremena. Ali nemamo vremena, u velikoj kuhinji, na velikim količinama, ono, oduševio me sa par trikova. Tipa, daska mi se kliže ili ono uzme...

Komad toaletnog papira na slinim ga stavi ispod i kaže gledaj nek liže ti se. Ono je jebote ono, a meni ja cijeli život hvatam tu dasku po površini. I takvih sto stvari, a da ne govorimo o samom kuhanju. Tako da razumijem te potpuno.

Kako si uopće ušla? Znači ti si tamo studirala, završila si Fax, rekla si da si praktički volontirala, naradila si praksu tamo, ajmo reći na neki način, to je bila kod nas povijek osladinski praksa. Kako si se uspjela isprofilirati da te prime u tako... cijenjene restorane na početku. Na najprimitivniji način.

E, bog! Išla sam s prijateljicom, sjećam se, išli smo u ovaj restoran Je Je-Georges. Oni su imali dva restaura, jedan tri zvijezdice, jedan onako ležerni koji nije imao zvijezdicu.

To je baš u onom Columbus Circle, u ovome Trump Tower, ne znam je li još uvijek se tako zove. Išli smo na neki ručak. Još je to bilo na vrijeme recesije 2008. To smo džabe jeli. To je bilo za 35 dolara, tri slijeda.

Nešto smiješno je bilo. Onda smo išli leva-leva svi. To je bilo super po pitanju toga. I znala sam da tu radi jedan dobar šef. On je tada bio jedan najboljih slastičara u Americi, Johnny Inzini.

I ja govorim... Pa ono, ajmo pitati možda tamo da ga upoznamo. Zašto ne? Mislim, tako si išao. Šao bi u restoran i htio bi upoznat šefa.

Mislim, to je najbolji način. Ideš, jedeš, pokušavaš stvoriti. I tako je on bio došao do nas, bio nam je pokazao kuhinju i onda smo nas dvije bile dogovorile, pa smo počeli dolaziti.

A mislim, njima je to besplatna radna snaga. I onda smo počeli odlaziti na praksu i sjećam se... Kad sam završila školu, kako sam tamo dolazila češće, onda sam ja pitala, kažem, da bi volila još negdje, da bi volila negdje otići, da probam, da vidim.

I onda, ne znam, onda mi je rekao, ok, imaš, ne znam, u Perseu je taj šef, onda on je, brate, doće ti ova mala. I onda bi otišla tamo, onda bi ovoga pitala, pa bi nešto razgovarala, pa bi mi ovaj... Moraš s njima biti stvarno dobar, kliknuti i onda da osjetiš da je trenutak, da možeš pitati da te negdje preporuče ili da znate li tog šefa. I onda je tako to išlo. Stvaraš krug ljudi u biti.

I stvaraš krug ljudi, neka poznanstva i ako si stvarno dobar, ako si vrijedan, oni će te bez problema dati priliku i nazvat svog kolegu i osigurati da odeš tamo. I to je stvarno bilo super. Tako onda sam išla na više mjesta i na kraju sam se odlučila za Restoran Daniel koji mi je...

Kako je ovaj šef, Johnny, rekao uvijek, kaže, odluči se za mjesto koje ti stvara najveću nelagodu u želocu. Tu idi. Tako je ono, okej.

I tako sam. Još sam bila nova, vidi, novi ogovaraju me, ove neke šuškaju o meni, ne zna. Ajme, grozno, tako je to, a sam si. Dva dana obuke i sam si.

Hjebote. Nema, ono, prepušten si sebi. Kak ti sad izgleda taj dio života kad ga si sjetiš? Mislim, od tada je prošlo puno godina i... Puno, doga si napravila tu cijelu karijeru.

Mislim, naravno da sad uđem, sad mogući u bilo koji objekt, ono, zatvoreni hoći to odraditi, naravno. Ali kad se sjetim, mislim, stvarno mi je, koliko god je bilo teško, bilo mi je super. I super mi je što taj moj šef, Daniel Dominikan Jel, se poslije proslavio, proslavio se sa onim famoznim Kronatom.

Znači, spojio je... croissant i donat i otvorio je svoju slastičarnu. Čak sam ga bila pitala da bi ja došla i to, ali to je bila viza pa je to trebalo puno, njima je to bilo nezgodno i mislim imaju tamo ljude, šta će sad mene...

Ono, mislim nezgodno je bilo i financijski i sve to skupa, ali imala sam sreću je to da sam i s njim bila i da sam sa većine tih ljudi dan-danas u kontaktu, što je super. Kakve danje situacije sa rednom snagom? Sama si u gostinji, imaš slastičarnicu u Sportu.

Čitao sam, kad se to otvorilo, bilo je dosta medijske pompe, dosta su mediji to i... I ne sjećam se. Dosta su mediji izvještavali o tome i onak, super mi je ta tvoja cijela ideja, koncept cijeli i sama zapošljavaš ljude, nekoliko tu šefova mi je bilo u zadnji godinu dana, koji su se neću reći žalili, ali rekli su da danas ljudi više nisu ova generacija, nije spremna volontirat, nije spremna učit, nije spremna radit naporno.

Je ovo što ti sve meni kažeš iz New Yorka, meni to zvuči kao doslovce ono što te ne ubije, učinite jače, naučite i spremite za ostatak života. Jedino tako, u tako okrutnom poslu koji zaista je okrutan, hrana je, proizvodnja hrane je najokrutniji posao, možeš preživjeti. Kakve su tvoja današnja iskustva sa današnjim generacijama i kako... Uopće imamo li potencijala što se tiče samo mladih, naravno u slastičarstvu i pejstvju?

Pa ja sam odlučila prije godinu i nešto, nešto što sam mislila da neće biti moguće. Zbog svih svojih angažmana, slastičarna je ono što imam. Sporedno. Mislim, ajmo reći bilo je glavno. Međutim, ja već godinama od 2019. odrađujem dosta slastičarna.

slastičarskih konzultacija, znači obuk osobljan, ove desertne karte i to jako volim i to je onako dosta već i naraslo i naravno ne mogu uvijek kombinirati sve to, pokušavam uskladiti. Ali sam odlučila, što sam uvijek mislila da je nemoguće, da slastičana radi 5 dana u tjednu. I radi 5 dana u tjednu.

Naravno da je to bilo ono, ajme, znaš kako sad to ljudi pa 5 dana u tjednu. Da se mene pita, ja bi radila i 4 dana u tjednu. Ok, nekcije ne budu malo više, da je to proizvod koji je ekskluzivan, koji je ono, zaista ne mora tu biti svaki dan.

Naravno, mi imamo dosta i vele prodaje, tako da u pozadini se radi, radi se vjenčanja. To sam te baš htio pitat. Vjerojatno imaš dio posla i gdje radiš za druge.

Je, je, je. Tako da meni je i ok da taj maloprodajni dio je kao nekakav showroom. Može raditi manje dana u tjednu.

I nekako htjela sam da ljudi koji rade, da imaju neko normalno radno vrijeme. Kad sam ja počela raditi, znači kad to počela raditi 5 dana u tjednu, znači dva dana, ono, kao nedjelja, ponedjelja, slobodno. Mislim, meni je to isto bilo ono, nisam se mogla naviknuti.

Znači, stvarno, kad čovjek ima dva dana slobodno, zaista je razlika. A i zbog ljudi sam htjela. Htjela sam uvesti jedan normalan, ono, radni tjedan i to stvarno super funkcionira. I onda nije problem ni potegnuti kroz tjedan ako treba.

Je opet imaš ta dva dana gdje se čovjek može. Tako da nisam išla i ne mogu ići sa svojim konceptom na 12 sati, na takve što radilo se u početku, da se razumijemo. Ja sam radila kad sam otvorila 18 sati u komadu. I ne sjećam se toga više. Ali ovo što se tiče novih generacija, to ja zapravo, pa mislim da nisam, osim, dobro kad smo tek počinjali imala sam svoje originalne poškolače cure.

Mi smo zaista dosta smo i radile i to su bili početci. I ne mogu reći, stvarno sam kroz godine imala dobre ljude, ali nisam baš... Pa ne mogu, ne znam...

Mislim, ja ti se pojavi neka cura ili dečko na vratima i kaže, gledaj, radit ću džabe, mjeseci, pol dva, samo da vidim, da naučim od te mamut koja je naša najpogodnija. Kužiš, to te hoću pitat. To ne, ili da je neko, ne znam, baš sada će svoje volje... Mislim, ja da hoću biti automehaničar i da ne idem ono, tipa, otišao bi baš to.

Mislim da sam klinac, otišao bi kod najboljeg i rekao daj ono, sam ću tu bit, gledat ću i to i to. to je to, sam da učim neki vrak. Je to se danas uopće može dogoditi? Ja to nisam. Nisi doživjela?

Nisam. Nisam. Ja sam, recimo, u praksi odradila između prve godine fakulteta u Beću, s lastičarnici Demel, možda znaš. Bio sam tamo. Mislim da sam bila čak i ja prva Hrvatica, jer je to bilo prije nego što smo ušli u Europsku uniju, tako da bilo je jako teško uopće za i volontirat.

Bilo je dosta prepreka, ali smo uspjeli to nekako riješiti i uspjela sam odraditi. Mislim, radila sam 12 sati dnevno, svojevoljno, bezplatno. Šest dana u tjednu, zato što sam htjela. Radila sam sve, radila sam od svih njihovih onih keksića božićnih, razvlačila štrudel, pomagala u Zahir torta.

Poslali su me gore na najgornji kat gdje sam radila dekoraciju za izlog, što je danas u muzeju. Danas sam stvarno ponosna na te stvari. Bila sam cura od 20 godina. Šofjer je reo evo ti tu i radi.

taj šef sad u deseti mjesec me posjetio u slastičarni. Tako da, toliko su mi to lijepi trenuci. Meni je uglavnom to što je bilo i gratis mi je bilo super.

Je, mislim, u cilju ti je da naučiš. Ali odgovor je ne, nije baš da to susreće. Kako si to, znači, kolači su, već smo i slastice, deserti su dosta precizni.

Ja bih rekao čak i intimni na neki način. Znači, koliko teško ti je bilo, preposlavam, da to moraš radit s obzirom da imaš i druge grane posla i medijskih si eksponirana, radiš ovo što si sama rekla, znači druge savjetuješ oko deserta, oko karti i sl. Koliko ti je teško bilo prepustiti da dio posla odrađuju drugi ljudi, jel'me kujiš šta ti hoću pitat?

Da nisi prisutna non stop tamo jer vi slastičari ste dosta picaizle. Je, jesu. I onda priposlijem da k'ona napravi kruk koji je ovakav, a tvoj je malo ovakav i jak stavi tu ovaj dio, a nije tu, da kad ti dođeš nakon dva dana, danas si bila negdje na sebi.

i vidiš to da ti padne mrak na oči. Kak si to riješila i da li si uopće sad, koliko si prisutna? Da li si svaki dan prisutna ili ne moraš biti baš? To je u početku bilo teže.

Ako bi otišla, ne idje. Otišla bi možda na dva dana. To je bilo to. Imala sam dobru ekipu, ali mi je uvijek stvaralo to nelagodu. I zato bi uvijek zatvorili u prvi mjesec na dva tjedna ili tri tjedna i onda je bio mir.

Ali ono što se dogodilo s vremenom je da sam ja... malo... Pomirila se sa sodbjedom. Pustila. I rekla sam da nije jednostavno potrebno do te mjere ići, nešto što okom vjerojatno nekome ne bi bilo vidljivo.

I od tog trenutka, kad sam postala malo ležernija u svom pristupu, je sve bilo jednostavnije. Je su to sve proizvodi koji su na top kvaliteti i koji zaista, moram reći, s godinama drže, drže, tu to mi je najbitnije, drže kvalitetu. Naravno, uvijek se može dogoditi, dolaze ti novi ljudi, može se dogoditi. Odikiks naravno ne može u svakom trenutku sve pohvatat, ali sam to uspjela dovesti od tog nivoa.

I stvarno, evo i sad imam, evo čak sam ovdje, a imam dole dvije cure, zapravo i čak još jedna na godišnje. Ali smo se jako dobro organizirali, napravio se jedna dobra zaliha prije. Dobra organizacija je sve u konačnici. Tako da ja sad mogu...

mogu otići, ne znam, na tjedan dana može biti, ali ono što je bitno nije da tamo nema nikog. Ja imam svog store menadžera moju i ujednu najbolju prijateljicu koja je se doselila prije tri godine iz Dubrovnika. Vodila je tamo dugo godina posao.

Moja sestra La i ona mi je stvarno, mislim, i bolja od mene u nekim stvarima i stvarno što se tiče organizacije da sve, pazi da sve ide, da sve naručbe su tip top i onda zaista, kaj imaš takvu osobu na koju može... možeš računati, to je stvarno lakotna okolnost. Zato se ne moram i misliti.

Kakav je split što se tiče slastice? U smislu, imaš tamo slastičarnu, splićani vole slastice, koje najviše vole, da li se prilagođavaš njima ili uopćenje to radiš slastice po svom ukusu i koliko ti je stresno to uopće? Mislim, split je u zadnjih par godina postao stvarno turistički grad, hardkor, poljeti.

Da li se uopće na to oslanjaš ili ne? Pa je nešto o tome, ako možeš. i spričati?

Pa, mislim da svugdje ljudi vole slatko. Da, to je istina. Svugdje. Ponudi se slobodno, da. Rado.

Znači, ljudi vole slatko i to je nešto što će sigurno uvijek biti. S time da sam u početku možda malo više eksperimentirala, ali uvijek sam se nekako vodila nečemu što je nama blisko. Dobro, ne mogu reći, imala sam ove neke izlete, mango, marakuje. malo da testiram i dobro je tu i tamo ubaciti jer ljudi vole probati. I to im je nešto novo i zanimljivije.

Tako da tu i tamo ubaciti tako nešto mislim da je dobro. Nekako smo se čak isprofilirali s godinama sa okusom pistacija i maline. Mislim to je u meni wow kombinacija u svakom pogledu. Tako da bilo je svega. Svarno kroz zadnjih sedam godina zaista svakakvih okusa, svakakvih kombinacija.

ali sad trenutno i obzirom na dosta angažmana i toga što radim, držim jednu basic ponudu, pogotovo sa kroz ljetok, a ima jako puno svadbi jer Sport je jako poznat kao destination, to se zove destination wedding, znači zaista imamo puno wedding planera s kojima radimo i ljudi dolaze, stvarno doslovno iz Australije dođu i dvije godine unaprijed planiraju tu svadbu i radimo sve za to, tako da je to nama uglavnom core biznis koji počinje učiniti. četvrti mjesec tamo negdje do desetog. Je li to stresno?

Je. Apsolutno. Pa mislim da nije samo, jer nije da radiš ti, mislim ti imaš ekipu koja žuji ćeš sa nekome, naravno dogodi neka greška, ti odgovaraš za sve to.

A to je i zdravlje isto. I naravno. I ti sanitarni, mislim pogotovo s lasticama.

Sve moraš paziti. Možeš će vremet u glavi, to ako radit će se ribom i s lasticama, stari moj, pazi. Ali evo, stvarno, do sad smo, da kucnem. Sve je stvarno u najboljem redu i sve se stvarno testira i što se toga tiče stvarno je, ali stresno je generalno taj, mislim da je taj bit privatnik i taj poduzečnički moment, pogotovo što je taj moj koncept dosta vezan nekako uz mene, dosta je intiman onako, ajmo reći.

Nije sad da tu imam sto zaposlenika, pa da je, nego to je dosta malo, ja sam ih smanjila, da si imala još jedan pogon gdje je bio baš za veleprodaju i za majinske komitente i druge restorane. ali obzirom da jednostavno to više... Nisam stizala, baš mi je bilo previše.

I u momentu kad čovjek vidi da se to odražava na zdravlje, jednostavno treba znat presjeć i reći ok, ovo mi je dovoljno, radit ću to, to i to koliko mogu i tako sam nekako to uspjela izbalansirat da ovo maksimalno smanjim. Nešto, problem je to kad restorani recimo od jednog krene pa otvori još jedan, pa drugi, pa treći, pa onda ajmo franšizu. da imamo ovo, puno, mislim, sjećamo se rubelj grila i sličnih primjera, puno ljudi se za tako nešto odvaži i, nažalost, najčešće strada kvaliteta.

Je ti kad radiš velike količine, moraš ići komercijalnije. I tako svaka čast recimo u nekim restoranima, uvijek spomenem tu Batagrill. Stari moji ljudi su od jednog restorana, sad ih imaju 15-20 i svi rade po istom, kvaliteta je ostala ista. Mislim oni nam nisu ni sponzorni, ne znam nikog tamo, ali svaka čast.

Ja odem tamo, nikad nisam loše pojao, da li sam u gori napamet na Rudešu ili negdje drugdje, na Savici ili bilo gdje drugdje. I onda sam saznao da imaju zapravo pogon, da su napravili pogon za mjesec gdje svako jutro zapravo rade mjesec. i onda šalju isto meso svim restoranima plus što educiraju dobro osobe. Znači svi moraju proći u neku akademiju da bi znali pripremiti to mjesto. Tako da u biti oni su rijedak dobar primjer.

I razumijem te potpuno, slastice, dobro si rekla, su intimne i onak si ideš širiti, stvarno moraš biti dobro organiziran i ono dat se samo u to. Je ako budeš zastranila ovdje, onda ti nije mindset samo na tome, stvarno jedno upat ćeš u probleme i uništit ćeš se ime koje si stvarala dugo. To treba da ti netko kaže, gle po trovu mi je na svadbi nekog ili... ili ne znam, nije bilo dobro nešto, a fakat imaš ime i stvorila si ga tako da ga treba paziti.

Je, točno to, zato sam se odlučila da to smani, da nekako svoju energiju i vrijeme raspodijelim na tih par kanala koji imam. Naravno, ne mojmo zaboraviti, kroz godine, kad su bili tamo dvije i trinajste, su bile ove moje emisije o pet minuta, to je isto. Ja bi radila sezonu na Hvalau, krenula bi sezonu na Hvalau, otišla bi u Zagreb, tri dana snimit desetak epizoda, pa vratice, onda opet... opet tako. Tako da je to isto bio jedan intenzivan period.

Tako da evo, nadamo se da će u nekoj skoroj budućnosti biti nešto novo. Pa evo, ja sam nekako uvijek otvorena i za nove stvari. A ovo što je sad, ajmo reći, skroz, skroz novo.

Završila sam studij prije par tjedana za nešto sasvim drugo. Čekaj, ozbiljno? Nisam to znala. Je za Holistic Health Practitioner.

Taj sam sad evo, baš sam objavila, nekako sam to održala, ono, u tiho. ali to je trajalo godinu dana. Od jedne... Ovo je to zanimljivo. Mene je to od uvijek zanimalo.

Samo je to neka tiha strast koja stoji tu. Od uvijek me interesirao i zdravi život, zdrava prehrana. A ovo je baš bazirano na kineskoj tradicionalnoj medicini i ajurvedi, indijski.

To je malo manje, ali više kroz kinesku. I na prehrane dugo vječnosti. I to je toliko bilo zanimljivo. I koliko je našem tijelu to sve povezano.

I nekako zapravo... Započela sam karijeru da sa slatkim uveseljavam ljude, što volim naravno. A ovaj drugi aspekt je nešto što bih htjela da sa određenom prehranom mogu pomoći ljudima u nekim degobama. Konkretno ovaj moj projekt što sam radila je bio baš za prehranu i stress management za žene poduzetnice.

Je sam se nekako referirala na sebe i gledala što sam ja sve prošla i kako da pomognem ženama. u sličnim situacijama kroz zdravu i dobru prehranu i lifestyle. Čak sam čitao jedan intervju s tobom gdje si baš pričala o tome kako se ti hraniš i svidlo mi se to. Znači, više manje sviđa mi se kako se hraniš.

S time da nisam dugo jela meso, sad ga jedem. Sjećam se i to sam pročital, ali sam pročitala da si cijelo vrijeme jela jaja. Maja su izuzetno bitne. Je, jesam. Znači, jesam.

Jučer smo pričali, bili su dvije cure tu. Jedna koja je slomila, odnosno srušila Guinness-ov rekord u marincima. Ženska je prije par godina počela vježbati jer je bila u depresiji, imala nekih problema sa zdravljem.

Smršila na 43 kilo, otišla u teretanu, počela tamo vježbati, našla se u tome. I joj su izmjerili da može marinaca onih napraviti više od bilo koga na svijetu. Mislim, marince svi rade. To je ono kao da si prvi u nečemu što svi rade. To je izuzetno teško.

Ali da se vratimo, smo pričali o zdravoj prehrani i o lifestyle-u. Tako da, danas imaju dvije struje. Već duže vrijeme se gura zdrava prehrana. Pitanje od toga je koji su ti dijelovi iz tih zdrave prehrane bili zaista zdravi, koji su se gurali.

Ali ima i sad novi jedan trend, a to je da se ne gura zdravlje, nego da se gura... neke druge stvari, ono, tipa, ok, bit nezdrav, ok, bit debel, ok, bit ovakvo i onakvo. Ide se u krajnosti.

Ide se u krajnosti. Ja sam više ova tvoja i stvarno holistički pristup mi je od uvijek dio zanimljiv. Ayurveda isto, znači, znam dosta o tome, tako da nemam ti šta reći nego samo go for it. Zašto si ponovno počela jest meso? By the way, ja ti jedem samo meso i jaja.

Isključivo i, mislim, ne isključivo, pojedem i, mislim, isključivo. Uvijek uz to meso pojedem, tipa... Krastac, paradajz, i onda ne govorim da pojedem čokoladu ili tako nešto, to i tamo. Znači, bitan mi je balans, ali ako ću gledat šta jedem, najveće jedem ti meso i jaja.

Već je dosta dugo i odlično se sjećam, nikad bolje. Znači, doslovce, nikad bolje. Sve parametri, znači, tako da... Ali opet... Zašto si ti?

Nisam bitan ja, zašto si ti počela ponovno? To je jako individualno i po baš... Individualno i po krnoj sliti, po svemu grupi.

Ima puno pristupak. Gledamo kroz tu kinesku tradicionalnu medicinu, oni imaju različite tipove, različite konstitucije. Istina.

Imamo različite disbalanse i kad nekako pogledam sebe i kad sam malo sebe analizirala... a onda sam rekla ok, bilo bi mi dobro da uključim ove juhe od kostiju recimo, koje su iznimno zdrave. Izvedno kvalitetne, da.

I zbog želuca, probave, kože, ne znam, puno drugih stvari. Onda sam rekla ok, tu i tamo, pa napravim, mogu i piloći juhu, pa malo pojede smjesno, tu i tamo za mene i moj profil, koji sam, mislim da bi to bilo dobro sutra dan, pogotovo za žene koje žele se... žele imati djecu.

Jako bitno. Ja sam prije živjela u nekim... Ok, to je moje neko mišljenje i moja neka saznanja, ali po svemu ovome do sad... baš u trudnoći sugerira se, to smo baš i sad evo kroz studij i tako, u tom periodu treba za plod, tako bitno je da se uključi to sve, a kasnije manje više, tako da kažem, ok, vraćamo se na početak, konačnici i balans je sve, i meni je ok da neko i ne jede, da pa će, nemam ja, ja isto nisam dugo jela, ali moramo biti jako oprezni, jer onda je bitno, ima dobru suplementaciju, i to toliko znanje moraš imati, i možeš sebe, napraviti gore.

Znači, stvarno čovjek mora jako paziti. Pogotovo kod veganstva. Ja puno ljudi znam vegana koji izgledaju u stajama u kojoj će se raspasti. Zato što i odmah i vidim, i kad ih vidim, odmah bih rekao, kužim, ne jedeš meso, ne tjeram te na to, ni te nagovaram, briga me, a daj onda, moraš jesti to, to, to, to i to, ako hoćeš biti zdrav.

A kad vidim ljude da klince, malu djecu, guraju na veganstvo, odmah, to mi nije. Zato djeca stvarno trebaju proteine da bi razvijeli, pogotovo kognitivne negacije. nekakve funkcije u mozgu, zasičene kiseline su bitne za mozak i neke te stvari. Ali ono što si rekla, na početku s tim se jako slažem.

Znači, to je sve jako individualno. Ljudi su individualni. Ovo meni paše.

Ja uopće ne preporučam ljudima da to rade. Znači, moja žena je isto mesni tip. Znači, nama to odgovara.

Jednostavno, po krvnoj grupi, po nekim stvarima. Ja, recimo, ona uvijek pričam. Ja kad pojedem zobine, pa huljice, meni nije dobro tri dana. Dosta se mi tijelo govori.

Nije mi dobro od toga. Znači, i te stvari. Ja kad jedem proteine i masti, ja sam mršav, mišićav, dobro građen.

Kad jedem više ugljih i hidrate, ove stvari, nisam više. Ali opet, s druge strane, to ne znači da moraš biti robi, ono, frik i ono da ne mogu pojesti ono tipa čokoladu, tortu, sok ili bilo što drugo. Tako da, balans i individualnost.

To je što si ti rekla. I ja mislim da ljudi ne treba bježati od toga da mijenjaju mišljenja. Ljudi, čak i u fazama života, možda ti nešto će ti pasati u nešto. u nekoj fazi nešto drugo. Ali ljudi su, znaš, ono, ne, to mora biti tako, tako je tako, ovo ako hoćeš živjeti, ne, nije tako.

Svi smo različiti i trebaš slušati pri svega svoje tijelo. Kako je što si eksperimentiraš, gledaš i ispiti ako je neko, stvarno se dobro osjeća da ne jede mjesto, da ne jede uopće proizvode životinskih podljeta, sve, to je sve. To je najbitnije kako se čovjek osjeća i treba eksperimentirati, treba jedno je ono možda. moralno, a drugo je zapravo kako se ti osjećaš. Tako da stvarno treba slušati, ali treba imati znanje.

Nama je profesor baš na ovom studiju rekao, ja osobno ne bi savjetoval nikome striktno veganstvo, bar ako da, onda zaista, zaista dobro pazit na što se unosi. Znaš što, ovo slušanje tijela je izuzetno bitno. Da u biti znaš kako, jer mi svi u biti znamo kako se osjećamo, ali ne vodimo, često imamo takvu...

tako zgusnut raspor. Ima toliko posla da u sebe uneseš nešto i malo ti ono muka ili se loš osjeđaš, uopće ne pripišiš. Što haranil, neće mu nego, e, jurim, pa ono, ni ne znaš kako se osjećaš. Tek na večer, kad legneš, kad si miran i ono, osjećaš, ok, gle, ovdje me neš boli, ovdje mi nije dobro, boli me noga, i onda skužiš, počneš razmišljati o tim nekim stvarima. I onda počneš možda treba malo više osluškivati, ali pazi ovo, moja mala klinka ti je, kad imala, ne znam, jako mala je bila, i, ovaj, suprga je normalno dojela i dobila je nekve...

Osip. Da, osip i nekve kok... ko bilo je suha koža, nije psorijaza, ali slično na nekim mjestima.

Dermatitis. Dermatitis, točno to, dermatitis, hvala ti. I mi odemo kod doktorice i naravno uvijek ti kažu da je vam krema ili je vam ovo.

Kažu da je super, ali dobro, čekajte malo. Očekaj se to. Zašto bi, koji je uzrok?

Zašto bi samo nekakav simptom liječio i mazo? To je uvijek dermatologija. Ali to je uvijek tako.

Evo ti krema pa liječi. Ne, ali zašto mi to nastaje? Ne, to vam je tako. Kaže se prva, ne, nije to tako. I sad je ona gledala, ona je jela puno jaja, dojela je.

I onda je izbacivala jednu po jednu namiricu, po dva dana, po dva dana dok nije došlo do jaja, izbacila jaja i nikad dermatitisu više nije imala. I onda ona kaže, gledaj od jaja, ok, i onda smo išli testirati, da, bila je alergična na bjelanjak ili žumanjak, ne sjećam se više, i to fest. I onda kroz njeg okužiš, joj je to izbijalo.

Tako da u biti, čovjek treba samo malo promatrati, gledati, razmišljati, ne ono samo on je gleda. To je tako. Pa jebate, svi imamo tijelo, da ga slušaj čovječe. Je, ali toliko je sve povezano, ne znam, to je zanimljivo u kineskoj medicini, ne znam, jetra se manifestira recimo kroz oči ili određeni organi se manifestira na neki mjest.

Toliko je to zanimljivo. To je istina. Stvarno je tako da zapravo imate znanje o tome, nije to toliko fascinantno.

Je te brine to što dosta ljudi gleda na to kao neko nealternativno, čak i ono, mislim... Kolistika je kroz povijest uvijek bila bitna, ali danas se često pokušava prikazati kao fake. Razumiješ šta ti hoću reći?

Ne imam stvari. Ili tipa Ayurveda posebno, ono, šta će ti to... Mislim, ja sam od uvijek baš volio takve stvari alternativne i zanimljive. Ali to je...

To postoji tisućama godina. To postoji prije... Znači, to po meni su i osnove neke medicine. Znači, tu je krenulo. Ne, ja to znam, nemoj baš meni objašnjati.

Da, tu je krenulo. Tako da ja, ono, mislim, svaki ima pravo na neko... svoje mišljenje o tome svemu, ali zapravo tu je sve nekako i krenulo. I zato su mi zanimljivi ti neki pristupi.

Po meni treba kombinirati jedno i drugo, kad treba jedno, koristi jedno, kad možeš drugo. Mislim, to je sve na kraju stvar osobe, preferencija i šta ga zanima. Istina. Drago mi je da si još proširala lepezu svojih znanja, interesa i ambicija, tako da siguran sam da ćeš u tom biti dobra.

Da se vratimo na to priču o karijeru, proći ću te još jednu stvar pitat. Da li nekim restoranima u svijetu zasluže ili priznaljeni Mišlenovo Zvijezdico ili nešto tako, ili dođu na dobru reputaciju zbog deserata? Je li to uopće ikad slučaj?

Znaš, gledaj, ovaj se proslavio jer ima odlične desete. Kući kad te hoću pitat? Obično, ne znam, ima šef koji ima ovakvu mikrokuhinju, ovaj radi ovo, ovaj radi ono, ovaj radi ovakvu ribu.

Halon, ne znam što je, gledamo tamo samo zbog desertera. Se to uopće događa? I da li postoje takvi primjeri na svijetu da je neko baš, tipa, dobio zvijezdicu zbog one izljezdicu? Ono, najviše zbog deserta.

Možda pričam gluposti, ali... Uglavnom se prva... Može biti na glasu, mjesto dobro jer tamo je dobar desert.

To može biti. Ali, uglavnom se prva zvijezdica dobiva isključivo zbog hrane. U tu hranu je uključen i desert. Znači, to je kad je prva zvijezdica, druga se gleda servis, malo više idu dubiozove, a treća je ono...

Mislim da samo zbog deserta ne, ali imam jednu zanimljivu situaciju. Jedan moj šef koji sam radila u Njemačku, kad sam radila u ovom restoranu, La Viš, ne postoji više. On je radio stvarno spektakularne deserte.

On je zapravo počeo kao šef, kao kuhar i u Japanu se školao i svašta nešto. Onda je odlučio da bi išao u... slastičarstvu.

I Rene sam upoznala u Njemačkoj 2012. Da bi Rene Frank kad je završio svoju karijeru u tom restoranu odlučio otvoriti svoje i otvorio je dessert bar, znači kao desert bar, malo zvuči na hrvatskom bezveze, uglavnom gdje radi Deserte koje nisu klasični deserti, uglavnom nema puno rafiniranih proizvoda, nema puno ni mliječnih, ima dosta alternativnih stvari. Rade se u želatino, rade se u čokoladu, to je ono spanje češnjaka, peršina i bijele čokolade, ali to nije, teško je to uopće opisati, to je zaista jedan... poseban pristup i on je dobio sad, ne znam koliko ima, možda dvije godine, dobio je drugu Mišlenovo zvijezdicu za taj.

To je uopće, ne znam je li postoji gdje drugdje. Viš znači da postoji nekakva... Znači, on je uspio samo sa tim svojim konceptom koji nisu klasični deserti, zove se Kad u Berlinu, dobio je drugu mišelinu u Zvijezicu.

To ne znam gdje li još negdje postoji. Tako da je to zaista uspjeh. samo s tim.

Kak se ti probila kad se vratila u Hrvatsku? Znam da si jednom je otea mamut, tea mamut. Nesi gostovala u Masterchef.

Je, 2012. Isuse Bože. Je, 2012. je bio Masterchef i tu je bio moj prvi dolazak u Zagreb, pomalo. To je bio neki breakthrough. I se jupi. Isuse Bože, katastrofa.

I onda sam ja živjela u Zagrebu tu neko vrijeme, a sam odlučila onda negdje odraditi. Zapravo prije toga, ja sam prije toga došla u Hrvatsku. Ja sam šla 2011. I 2011. sam odradila sezonu Dubrovnik u Žilsu. To je danasnji 360. I onda je bio Zagreb.

Onda je bio Zagreb. To ga napaklom sam. Isuse Bože.

Znači, spasili si me. Došla sam u Hrvatsku. Dosud se mi se jupi mi otišo krivo. Prični, sorry. U svakom slučaju, tu je bio Masterchef, tu je bio neki veliki breakthrough tada.

I onda su ubrzo krenule i emisije. Onda sam čak odradila olimpijadu u Londonu kao F&B menadžer. I tamo sam 2012. bila.

Bila sam na Kanskom festivalu, pa ne znam gdje nisam ti godina bila, svugdje. I onda Hvala i onda Sport, tek 2015. Pa ne, ti uspim te pitat... Svugdje, negdje. Sjećam se, kad si došla u Masterchef joj prvi put, pa drugi put...

Onda sam u Kanskom festivalu, pa ne znam kako je to. On si čak mislim u konzumu imala on of serio nekih deserta. Good Sweetss. Tako je.

To je bilo... Kak je to došlo do toga? Ja sam došla u Zagreb, znači dvije i dvanaeste, i tu sam se našla među tim ljudima i upoznala ljude koje vode to je današnji Good Good.

I tako smo došli na ideju što ne bi započeli neku liniju deserata Good Sweetss. I tako je krenulo. To je bilo super, to je bilo u onim čašama. Je, četiri proizvoda su bile. U biti su to, da četiri su proizvoda, sjećam se tiramisua, ja mislim.

Tiramisu, panna cotta je bila s višnjom, bio je onaj čokoladni pot. To je krem, onako čokoladna, koja je bio cornflakes u čokoladi, tućeno vrhnje. I bio je... A, cheese. Pečeni cheese.

Cheese cake, pa je bio s jabukama, pa pečeni onako u čašici. Isuse Bože, spasila si me. Znači, tak si draga. Znači, dvije minute nisam bio u sebi.

Znači, dosad se mi je krivo tišla voda. Prvi put je, znači, imamo dvije tišće epizoda da mi se to dogodilo. I faler si pričala, jer ja dosad se minutu i pol nisam mogo niš pričati.

Evo jedno. Htio sam ti reći. Sjećam se, došla si iz Masterchef, gledam ono uke, te mamu, te mamu.

Da li kad si se vratila u Hrvatsku ti je bila ideja da taj svoje nekakve zanimanje, stras naravno, posao i medijski promoviraš ili je to jednostavno došlo spontano? Da li je to bio dio strategije? To je spontano došlo.

Kada sam ušla u Hrvatsku nisam znala šta sad, kako ću, gdje ću. Ali nisam ni mislila da je Hrvatska sad finalno. I ja sam rekao ok, sad ću odraditi sezonu.

pa je bila ta engleska, pa je bila ta njemačka, pa je bilo cik cak. Stalno nešto i prvo što je nešto bilo malo stalnije, onako ok, taj Hvala je bio super. I je bio 2015. split u tom periodu.

Onda sam rekla ok, ajde, zanimljiv je projekt. I onda 2017. sam rekla ok, ne znam gdje bi sad radila više pa ću svoje nešto. Kako ste prihvatili u MasterChefu i kakve su reakcije bile? Mislim, bilo je tamo i drugih slastičara, slastičara... Ima još nekoliko djevaka koji su ovako medijsko eksponirane, došli ne toliko kao i ti, ti si možda najviše.

Kakve su reakcije? Bilo ti to pomožno? Prvi put ili?

Prvi put, a bila si i sad, prošle godine, sjećam se. Je, i to je bilo deset godina nakon, točno. Sjećam se, prošle godine si bila, šta si radila? Nekvu repliku, odnosno repliku, da oni repliciraju tvoje, ne znam, neki desert iz 2016. Je, sa gramofonom smo radili.

Tako, s gramofonom ste radili. Kak je bilo i kako, možeš usporediti prvo i drugo? Naravno, prvi put to... To mi je bilo druga.

Iskreno govoreći mi zna su prva i druga najbolje prošle. Mislim da su to bile najbolje. Je bio Tomom Gretić i Mate Jako?

Ne, meni je bio Rado. Galvanic. Egao vanjo, da. I... Je Mate bio onda?

Je? Ja mislim da je. Je, je, je. Mate bio par sezona. Da, da, da.

I tu sam umirala, od straha umirala. Čekaj, ozbiljno? Umirala.

Ali ti mi nisi tip za nekog. Ali to je bio potpuno. Nisam još imala tato. Nisi još imali kustva.

Nisam i bilo je jako vruće u tom studiju. To ja sam jedva to iznijela. To je bilo stvarno, mislim, ono, radila sam te tube gdje sam puna taj mus od acetatne neke folije, pa puna. Mislim, nismo imali tada to. toliko ni silikona, ništa što imamo danas.

Mislim, bilo je super kreativno, ali bilo je jako vruće, pa sam se brinula kako će to uopće sve izaći. I bilo je super. Ali naravno, bilo mi je prvi put da sam bila baš eksponirana tako medijski, a sad ovo kad je bio drugi put, to je već bilo onako, bilo je baš lijepa zabava i dobro druženje.

Bilo mi je skroz drugačije iskustvo i bilo mi je drago da se to pojavilo deset godina nakon. Kakvi su odnosi između tebe i šefa u smislu, ok ti dođeš tamo, pričaš o desertima, dobar dio njih to ne može izvesti, naravno jer je potpuno druga psihologija, treba biti precizniji, znat ima drugačija znanja. Te pitaju za savjete, sami šefi ima to ako su poznati ili uspješni, ili mi to je ispod časti i da li savjetuješ njih jer i sama si rekla da u dobar dio tih restorana oni nemaju posebne slastičare nego ili se snalaze ili sami nešto rade. Tako da prepostavljam... da i šefovi koji rade se moraju znati taj dio posla i s tim se baviti.

Osim toga oni puštaju svaki obrok van, bilo to meso ili slastica u konečnici. Inače, onako šefovi, općenito šefovi, uvijek imaju malo problema sa egom. Pa zato sam i pital, nisam htio to reći. Ali ne mogu reći, svi mi, uključujući mene, koji put si nekako i ponosan, si na možda neki proizvod, pa ne možeš primiti kritiku jer si toliko vezan.

emotivno za to nešto što si stvorio. Svi mi imamo te neke trenutke s kojima se možda ne nosimo najbolje. Ili je to kao, kad me neko pita koji ti je najbolji deset, pa mislim to su sve meni kao djeca. Mislim ti si emotivno vezan za svakog toga.

Tako da ne mogu baš reći da od šefova, osim možda par nekih malo bližih gdje imamo takvu komunikaciju, pa da pa će. Ali mislim danas ima dosta tih... Medija gdje se može stvarno naći i puno recepta i tehnika.

Sve to, ja se sjećam kad sam počinjala, ničega nije to bilo. Ti nisi imao na YouTube-u toliko video, nisi imao neke aplikacije, nisi imao master klasove da to možeš sve naučiti. Tako da, konačnici danas se sve to može i googlat, može se, naravno iskustvo ne može, ali te neke stvari sve možeš ako si dovoljno uporan i sposoban, uglavnom to možeš. Ja i znam dosta šefa koji su počeli...

od ničega i danas su stvarno vrstni šefovi su bili jako uporni i snalažljivi. Dobro si temu započela, to je društvene mreže i pogotovo slastičarstvo, općenito u kulinarstvu, ali slastičarstvo nek specifično, jer se radi o zanimljivim oblicima, bojama, sve i može se dobro iskoristiti. Ali, iz vlastitog iskustva, čovjeka koji prati hrpu tih kanala za kuhanje i naravno sa slastice, može biti varljivo, kad govorimo o slastici.

Slastice nije kao naš steak. Kada ono naš stavi steak pa ga zasoli, pa ga stavi na roštilj, pa ga pusti 15 minuta na sobnoj temperaturi. Slastice su precizne, stara moja. Ima toliko detalja, znanja.

Evo meni je iskreno, i pogotovo još ima tu Maja Alšovic, ona je djevaka koja je mislim da je bila trećom ili četvrtom Masterchefu i sad je razvijela odličan kanal za Instagram i TiTo gdje ima Krpo Ti To. tih pregleda i baš je pričala, kaže, dobar dio tih recepta koji se predstavlja, tipa za neki kolač od tri sastojka ili ne znam ono čudo, on izgleda dobro na kameri, ali zaista nije dobar, nije fin i mogu ti reći iskreno, sam sam probao napraviti par takvih i ništa ne valja. Ili sam ja krivo napravio, ništa ne valja.

Hoću reći da s jedne strane dobar desert ne mora samo dobro izgledati, nego mora biti fin. I tu ste vi majstori. I ti si zato, su tvoji deserti dobri. ali na internetu danas ima hrpu toga koji izgleda efektno je to sve i na kraju dobiš nešto koje izgleda super ja radio par tih stvari i bljub su, jel koji šta ti hoću reći naravno, to mi je jasno i baš, evo ja kad sam imala te svoje emisije, kojih je preko 80 bilo i 80 različitih recepta, stvarno ne znam je li bilo osobe koja mi je rekla da im nešto nije uspjelo jer sam ja toliko puta testirala svaki proizvod, razradila ga u recepturi do zadnjeg data talja, da zaista čovjek kad to naša Napravi da to bude kako treba. Je je to meni u interesu.

Pa ne želim... I želim da to ljudima ispadne. Želim da je dobro, želim da je ukusno. Da su namirnice nešto što mogu nabaviti vrlo jednostavno. To je neko moje mišljenje.

kad ja kreiram recepte i kad ih dijelim jer želim da ljudima uspije. Ali vidiš sama nekad na Instagramu neki Reels i gledaš nešto i to te zainteragira, mogla bi ovo napraviti, ali dobiš ideju na Ericu i... Pa ideja je svugdje. Sad sam tu na jednoj iz tog najbolje nekonzultacije i jako, jako su zanimljivi deserti.

Neki su tradicionalni ali smo i napravili moderne i te stvari su često i najteže. Moraš malo upotrijebiti i molekularne gastronomije, moraš znat kako ćeš, ali je jako izazovno i jako je zanimljivo. Tako da, to mi je najdraži, zapravo taj proces kreiranja je najzanimljiviji.

zanimljivi. Kad kreiraš nove stvari, koliko često radiš to i koliko često ti dojadi neke stvari koje radiš i kažeš ok, stavit ću ih malo sa strane, idem nešto novo napraviti, nešto uzbudljivo. Pa zato volim taj moj konzultanski posao, zato što je svaki klijent je drugačiji i svaki želi nešto drugačije.

A nemoj zveze, znači ti za svaku kreiraš, moraš nešto recikliraš. Imam neku bazu, naravno, ako neko želi određenu u tortu sa tim i tim i tim koju znam da sam radila koju nije u... Ne znam, ako sam je radila negdje gdje nije blizu, naravno nećeš u istom mjestu ili nešto, ili variacije na temu, malo izmijeni mi to. I neko želi, želim tako, okej. I neko kaže, želim tu i tu namiricu da mi izgleda tako, pošalje mi neke smjernice, onda ja testiram, onda probam.

Mislim, tako da zapravo sa svakim imam novi pristup i drugi pristup. drugačiji priča. I zato je cijela ta ljepota tog pisma.

Je radiš edukaciju osobe i onda kasnije nadzor ili samo ovaj početni dio? Je, kušu, biti možeš ti njima i objasniti i napraviti menija, ali onda kasnije ako se oni neće tog držat, to može biti na kraju loše. Kako je bio onaj šov? Bio je onaj David Skokoje. Prije onaj je on francus, pa onda je David Skokoje naslijedio njega u onom šovu.

Znaš kad su išli po restoranima i u Hrvatskom, ne znam, na RTL-u išlo i onda su ih pokušali onog, gle, ova me valja, napraviti im upravo. Je ova juha. Je ova juha, bravo. I ono što mi je bilo najfascinantnije, vratili bi se u taj restoran nakon godinu, dan ili po godine i opet je sve se vratilo uglavnom na staro. A ja sam baš imala sreću da sa svima kojih sam radila i gdje odem kasnije da baš...

Je ljudi su trdoglavi, ono, kužiš? Ne govorim u jeziku ovi juhi, ne govorim o ovo. Da, dobro, a to je malo i televizije, i šov, sve to je.

Dobro, ovo plate, pa jebi ga ono, baj da će... Ma je, ovo u mom slučaju zaista su ljudi super i... održavaju tu kvalitetu. Tako da to mi je baš drago.

To mi je baš drago za vidjeti da nije ono sad da se dogodi da neki možda ne odluče to raditi ili neko inode od osoblja i tako to. Ali evo sad imam baš nešto novo gdje će biti ne samo postavljanje ili je čak i nije u Hrvatskoj, gdje je čak skroz postavljanje jedne nove, mislim slastičarna je postojana ali treba kompletno sve iz početka i obu osoblje kasno. I masnije kontrola kvalitete i dolaženje malo više i tako.

Tako da su to baš zanimljivi projekti. I sve ovisi gdje si. Znači, nevjerojatno, tu sam čak bila u Sesvetama u zimu. Znači, Sesveta i Zagreb, s to nema veze.

To je nevjerojatno. Tamo baš kaže ova šinjorinica... Misliš, drugačiji je ukus ljudi odnosno? Da, post-trust, da.

Šta moraš ljudima ponuditi? Da, kaže ona, ne smijemo napisati gluten free, ali to ti neće niko uzeti. Da, sve, više legendarne... Ne, zamisli. A ja dosta toga što radim, dosta radim gluten free.

Znam, znam. I često ako mogu, zašto ne? Ako se može napraviti, zašto ne? Pa mi je to baš bilo simpatično koliko je udaljeno Zagreba skroz.

Pa, Bosna bi ti mogla biti to što si rekla, jako veliki izazov. Kad pogledam usporedinu, nasi Bosnu, prvo Bosanci, Bosanci nekada ne ljutim. Bosna i Hercegovina, ne, imam nešto o Bosni, imam Hercegovina.

Ali evo recimo sad sam bio u Banja Lucija. bio sam u Sarajevo prije par mjeseci. Prvo, tamo jako vole slastice odnosu na nas, puno više.

Znači, tamo se u svaki obrok uz kavu jede nešto slatko. I drugo, oni imaju te neke svoje tradicionalne stvari koje rade od tufahija preko urmašica i sl. Stvari, kako ti onda uletiš sa svojim idejama?

Da li prčkaš po tom tradicionalnom, moraš to malo izmijeniti ili radiš nešto sasvim novo? Ja sam tradicionalna. Ne diraš. To treba ostaviti kako je i ja pošten to jer neka gospođa možda u Sarajevo koja razvlači, radi pite, beklave, ne znam što, nek radi to i nek to bude najbolje.

Ja radim nešto drugo, tako da ja se ne volim u to dirati. tradicionalno, mora ostati upodaljena i tradicionalno. Ali uzmeš nekakve bio te inspiracije pa ugradiš u svoje stvari jer mislimo, oćete imati takav ukus prema tim stvarima. Pa uglavnom kad me ljudi zovu, uglavnom oni žele drugačije, žele inovativnije.

Zato što svi imaju isto. I onda žene nešto novo. Nešto što će biti ono drugačije.

Naravno, opet moraš paziti, namirnice su drugačije. Nije baš lako sve ni nabaviti. Treba paziti na izlaznu cijenu koja je puno niža nego kod nas. Tako da sve to treba uzeti u obzir.

Je. Bosanci baš vole slatko. Išću se Bože. Vole i baklave i sve čuda.

Ono, dođem tamo, ne znam gdje bi. Znaš, ono je baš čarši. I onakvi janzi, drugi mnose...

Sve je slatko ono. Vidim krajem osmog prvi put u Sarajevu. Nisi bila?

Ne. Isuse bože. E znači, odeš na tu baš čaršiju.

Tamo ima, to su kafiće, ali slastičarne. To ti je k'o da si došla u slastičarski wonderland. Znači ono gdje god pogledaš su ti razne baklave, tufahije, neke lizalice, čuda.

Dosta jako vole slatko, ali ima i puno unutraoroštastih plodova. I tam je kombinacija. koji ima problem s orašidima, a kod mene bolje da ne jede. Sve mi je skoro s orašidima. Volim badem brašno.

Badem brašno dosta koristim jer mi je jako neutralno i paše uz dosta toga. Ja skućao sam da u dosta deserata stavljaš i maslinovo ulje. Što je nekakav nod tradiciji. Fora je, čini mi se, kao nekakav i marketinjski potez, ali s druge strane, to mora definitivno pasati unutra jer ti deset je dobri. Zašto to radiš?

Kako si došla na tu ideju? Većina ljudi stavi butter ili margarin. Od uvijek sam ja, dugo ja to već volim, ali prvi put sam probala kolač s maslinovim uljem u New Yorku. 2009. tako negdje deset.

To je bio neki najobičniji kugluf sa maslinovim uljem. Ja bi otišla tamo popila kavu i pojela taj. Ja sam rekla ok, ovo je predobro.

I tamo je to baš, dosta je tih italijanskih restorana imali Sweets Oliver Oil Cake. I onda sam ja tako s godinama počela testirati i raditi. I baš sam sa uslasti čarni, ja mislim da ima dvije godine, da sam napravila Oliverra.

Kuglu sa masinovin uljem i limunom. To sam čitao o tome, da. Je, i baš smo, gospođi Vesni, dali kad je išla u Velaluku, jer koristimo i ulje iz Velaluke.

Tako da je cijela ta priča zanimljiva. I onda sam s vremenom na ovo se još, e da. To nisam još rekla, ali sam odlučila sad, kad ovo pozavršavam, što imam ove malo veće stvari, krenuti sa radionicama.

Prvo je bila ideja da budu, slučajno na engleskom, jesam htjela raditi, znači tema je maslinovo ulje, kolači sa maslinovim uljem. Je se može u sve staviti ili ipak ima? Ne može u sve, ne može, ne može. Neke stvari jednostavno ne može.

Za preintenzivno osjeti se. Pa često i dobro ga je pomiješat s nečim ili... staviti mako je malo preintenzivno, a negdje jednostavno treba ići maslac, mislim. Ili negdje ne ide uopće maslač. Tako da i te radionice će biti isto nešto novo i krenula bi s tim smasljenovi nulje.

Super je i toliko je ono, ja volim taj okus, tu aromu, jako mi je fino. Mislim da svi vole, pogotovo kad nas. A bolje ne reći, ako pustite, teka probaju.

Ja često recimo taj kugluf pa izrežem na komadiće i onda baš dam ljudima samo da probaju ovako da vidu, ovo je mišta dobro. Koji je najbolji deser koji si probala u životu? To je pre teško pitanje.

Jedan jedini. Ok, čitao sam, onako na prvo je glupo pitanje, ali možda čak i nije. Kad pogledaš, vidio čitao sam negdje, ne znam, negdje davno, šta si rekla da voliš?

Pa ja volim tiramisu, da se razumije. Tiramisu u marci, pa mi si rekla da voliš, jel tako? Je, tiramisu mi je definitivno... Ja isto volim tiramisu, ok. Ali rijetko da je negdje dobar.

Da je baš ono dobar i da je dobra kava i da su dovoljno piškote. namoćene i to. A jedan deser koji mi je zaista onako ostao, a mislim puno sam ih probala, koji mi je ostao sjećanju je u Baraceloni. To je od Alberta Adrie, ovaj Tickets bar koji je zatvoren, više ne radi.

Tamo sam jela to i to je bila kombinacija. Rezali su taj mango koji je bio van serijski neki iz Indije, ne znam. To je bilo nešto wow.

Mango, kokos, Limeta. I korijander. Znači ja toliko volim korijander, u sve bi ga stavila. Još kad su mi to stavili u desert, taj korijander, tuli ime, taj kokos i taj mango. Ne mogu se sad trenutno, imam tu čak sliku, ne mogu se sjetiti komponenti, ali to je bilo nešto wow.

Znaš tako ispred tebe su to stvari. Viš da si se ipak sjetila. Je, jesam. Ja se ipak sjetim isto nekih deserata. Znaš kad nešto probaš i onda kažeš jebote vau.

I sjetim ih se ono dosta. Ono po restoranima idisam, ali moram priznat da sam dosta sličnog ukusa. Ako ti recimo volim tiramisu, volim marcipan isto jako ga volim. Marci mi iz djetinstva bažlja obožavam. Svi je one figurice.

Figurice. Koga se voli figurice, mali prašiće. A zato ti kažem, to me sve podsjeća na djetinstvo.

Od uvijek mi je marcipan. Kad sam već narastio, on skuži što se radi od badema. Ali to je moguće.

Kak je moguće? Ili si marcipan, ili nisi. To je kao tartufa.

Neki ljudi, a više tartufe isto volim. To ti je, ti si odatim. Ja volim taj nekakav ono intenzivan, recimo marcipan mi je baš top chigar.

Ali recimo u zadnji vrijeme volim cheesecakeove i volim ono tipa, ono mi se svidlo što si imala te proizvode u tim čašicama. To mi je uvijek fora pojesti jer ono ne moram nešto, znaš, top top top top i to mi je odlično. Tako da recimo to su moji tipove recepte, naravno volim čokolade, tamne čokolade, ovakve, onakve, to svi vole. Šta Hrvati vole, šta bi ti rekla? Dizana tijesta.

Dizana tijesta. Dizana pekarstva tijesta. Ti si majstor tijesta.

Pa, mislim, svak se nekako specializira za nešto. Ja imam neke svoje grane u koje sam se specializirala. Što se tiče dizana i tijesta, evo zadnji su bile te cimetrole koji su stvarno eksplodirali u Sportu.

Da, to smo pričali ranije jer nebitno zbog čega. Ti si u Sportu i bio je hit, jel tako? Prošlo zimu. Ja sam rekla u 11. i 12. mjesec, to je stvarno, mislim, nevjerojatno bilo. I činjenica da nešto kod simetrole i dobra krafna, što je mozla čana se i nekako poznata po tome, zaista su proizvodi koje će ljudi bilo kad pojesti.

Znači Hrvati vole tijesto, rekla bi. Pa mi zna generalno ljudi vole tijesto. Kod nas Hrvati vole kruh, peciva, definitivno. To nam je ono top chiger, živimo tim.

I kad pogledaš pola tih pekaric, su sad veće slastičarne, imaju unutra svašta samo danak. staviti. Znači, to Hrvati vole.

Dobro, vole Hrvati i nekakve slane deserte, ali tako. Jesi ti od slanih deserata? Šta bi bio slanih deserata?

Pa šta znam, nekakve pite koje nije na slatko, nego recimo na slano. Pa kako ne? Pa to svi vole. To svi vole.

Tipa bučnica, to vole. Isuse, bučnicu svi vole. To svi vole. Istina, da. Ja bih to ja to da vidim odmah, uzimam bez razmišljanja.

Da, i to kak je domaća bučnica. Pa je. Viš, ti si zapravo tradicionalna duša.

Pa jesam. Kada si, al si toliko. To u biti razradila neka modern... Pa ja ali s vremenom imaš krug. Ja sam prošla sve te molekularne i na kraju shvatim da ono najbazičnije, najbolje.

I vratiš se na kraju u tome. Ali naravno treba, u tom poslu prvo moraš znat koja ti je niša i u redu je da imaš sve. U redu je da imaš i nešto tradicionalno, u redu je da imaš nešto moderno.

Tako da sve ovisi u kojem je konceptu riječ, naravno. Sorry, ja sam nepristan, ali moram razmisliti. Još malo pričamo sve vremena o sladkom.

Tako da sam mazdu na Ritter Sport. Ekipa, bacite link u opisu videa na Ritter Sport. Imaju nove slivove.

Ne znam da li ste vidjeli. I to su ovi omotići. I inače, zanimljiva informacija.

Fun fact. Ritter Sport jedina čokolada koja je ostala na 100 grama. Ostale su sve bacile na 80 grama.

Definitivno najbolji izbor. Tako da bacite link. Ja sam tebe već ponudio slobodno ima od Marci pa na čudesa.

Tako da probeš što god hoćeš. Dobro si rekao. Hrvati jesu tradicionalni, ali što bih rekla, koji je Hrvatski najprepoznatljiviji desert? Često tu smo bili svi ti šefovi i pričali smo kako bi Hrvatska mogla biti prepoznatljivija. Je realno, mi imamo dobro kulinarstvo, ali smo pokupili hrpu tih nekih recepta, odnosno ideja i jela sa strane.

Za malo toga se može reći, ok, to je baš Hrvatska. Da, jer sve to tipa i rožata je utjecao. i španjolske zapravo iz Južne Amerike koje došlo smo mi napravili na svoj način u Dubrovniku.

Mislim, rožataj se radi sa rakijom od rozi. Pa ne znam nešto što imamo. Šta imamo recimo?

Šta bi ti rekla? Onk prekmurska, međimurska gibanica. Ali pazi, ja sam sad bio u Sloveniji i tamo nije isto međimurska gibanica njihova. Ali imamo tipa onu tortu makaranu. Ja sam sad bila u Makarskoj na baš najbolje...

Najbolja torta makarana. U obiracima imaš to, pa imaš sličnu imotsku tortu, pa imaš rafiole, pa imaš recimo na korću li moji tamo rade ove klašune. Oni su, ajmo reći, malo deblji rafioli i fantastični su.

Rade se još uvijek na starinski način sa amonijakom. Umjesto prašnog za pesu, pa to baš smrdi kad se peče. Pa tako još uvijek se radi. Mislim, ne radi svaka, ali tradicionalno.

Pa, pocijenjeni su salenjaci. Volim salenjak. Bila sam neki dan kolegice koja to radi. I to niko ne radi. Radi Di?

Di se mogu kupiti? Radi moja kolegica Petrovićem Jeenić. Radi Ček, ozbiljno? Radi, kako ne.

I kakvi su? Fantastični. Fantastični.

Radi s trenutno sa džemom od jagoda i baš su super. Recimo, meni iz djetinstva salenjaci ono, top, topova. Arancinija se tako zovu.

To nisam neki ljubitelj. Dobro, to nije. To je onak, ali je nekakva slastica. Mislim, to je baš iz Dubrovacka, je li tako?

Pa je, kad nazovem. Pa imaš one smokvenjake, pa imaš paprenjak na hvaru. E, paprenjak, to je očito.

Znam, sjećam se, jedan put na Krku sam bila i sjećam se te torte Krčka kneginja, je li tako? Tako je, tako se zove ona njihova Krčka torta. Neka torta sa puno slojeva.

Tako je, čuda, čuda, da, da, da. Tako da i to, tako da je to, ima, može se, može se naći nešto. Je ima nekakva tipa hrvatska slastičarska kuharica, ajmo reć baš o tradiciji?

Ima, ima, ima, bože moj, rabska torta. Rabsku smo zaboravili. To je torta koja je izvrsna.

I arapska torta je odlična. I lijepo izgleda i super onako i poklon. Evo. A je li to traže turisti, recimo takve stvari po obali?

Traže. Ili daj mi cheese cake od maline? Traže tradicionalno. Ipak tradicionalno.

Ova gospodina na Korčulu koja radi klašuna radi 3 ili 4 vrsta kolača i ušećerene bademe i arancine. Mislim, to gori. To gori, a. Ljudi žele nešto što je tradicionalno.

I to je super. Tako da, to je super pristup. Vidiš, imamo i dobro si rekla, imamo razne bučnice, pite, štrudle, tu smo iaki, štrukle.

Kako se otvara sad sve. Ej, ali zapravo smo u slasticama bolji nego u ovoj normalnoj kuhinji kad pogledaš. Realno, jesmo. Je ti kad pogledaš, čim se mi hvalimo?

Sa purica s mlincima, daj nema meze, ne znam, a štrukle, ok, ajde. Štrukle, iako navodno da su u Francuzioj izmišljene, da nisu ni kod nas. Ono ćevapi, to nije naše opet.

Nije Imamo pršut, istarski, slavonski, kulenon. Ali realno to su suhomjesnati proizvodi. Znači, kući šta ti hoću reći? Sve što staviš, to je već neće. A ove sve stvari koje smo nabrojali stvarno jesu naše.

Dobar dio njih. Tako da ima materijala, ima štofa. Ima, ima.

Lako kad počnemo razgovarati, ima. Da, slatki smo zubić. To je to. Treba, treba jest.

Šta sam te još htio pitati pred krajem? E, znam. Kulinarski šov samo u slastičarstvu.

Zašto? Što kod nas toga nema. Ja sam najveći mogući, moja supruga je fanovi Cake Offa, vjerojatno si pratila. Znam, znam. Znači, prvo što sam bio ono ludo impresioniran i iznenađen koliko su Englezi ludi za tim tijestima, za biskvitima.

Koji je nivo tih natjecatelja? Mislim, ono, to su natjecatelji, dođu tamo, Bože te, ono, bolji nego profesor, mislaš, čuda rade, ono. Treće, koliko je zapravo kompliciran, i teški ti zadaci koje oni tamo odrađuju. Jako budu zahtjevni.

Jako I četvrto, najbitnije. Taj žiri, mislim da se zove, kako se zvane? Hollywood, Pa, jel'bi? Je, je, je.

On je ženska, ona je starija, ne znam, ali ona je još uvijek. To su tako divni i dragi ljudi koji su srdačni i hoće pomoći tim ljudima. I kad ono nekog moraju izbaciti, stvarno im je ono, baš je pozitivna atmosfera. Je, je, je, super. Je toplo, sve je jako toplo.

I ono ide s tim kolačima, oni tamo to probaju i dir. Osjećam se k'o da bi ja sad tamo sjeo popio taj ti s njima i pojeo kolač. Je, treba kod nas takav. Zašto tog ne je bilo kod nas? Ne znam.

Pa, bilo je deset različitih. Tri, dva, jedan kuha. Evo sad je bio i Hell's Kitchen-A, Masterchef.

Ne znam. Ne znam, mogu i nabrodati još deset. Ali nijedno slasticama. Evo viš, sad smo došli do zaključnog.

Zapravo Hrvati vole slatku. Volim Biće. Biće?

Biće. On će tebe sigurno zvati. Da, ja viću ako bude. Kad bude. Te, kakvi su planovi za kraj?

Šta možemo očekivati od tebe nova? Gdje te možemo vidjeti? Šta ima još zanimljivo za kraj?

I onda ćemo govoriti par pitanja i to je to. Mislim, otkrala si da ćeš se baći holistikom, što je izuzetno zanimljivo. Imam svoje obuke, imam radionice koje ćemo pokrenuti u Sportu za sad, ali vidjet ćemo možda na zivu, možda naprej neki pop-up.

Pa ovdje vidjet ćemo pomoć. Čekaj, tipa ljudi se prijavljaju na zaradionice, onda dođu tamo na edukaciju u nekakvo dio prakse, al tako, i tim to pokažeš. Je imaš tipa tematske radionice i onda...

Ovo je za sad samo jedna tema, jer to ide ovo ljeto. To je samo jedna tema i s time tako napravit ćemo. I promoviti radionice, bit će to tamo negdje krajem osmog.

Imam to dogorjevo pa ćemo malo to napraviti. Bit će sad ovo samo smasivno imunje pa ćemo pomalo. Bitno je krenut. Imam čak i brand koji se zove Cakelish na engleskom. Cakelish?

Uspjela sam ga zaštititi i web i sve riješiti. Tako da imam i to za baš slastičarske radionice pa ćemo pomalo. Pomalo. Ne možda sve od puta ali ću dozirat kako uspijem i s vremenom. I to i nadam se još nešto i medijski ali dobro.

Idemo korak po korak. Gdje sladoled uspada? Višu sladoled smo potpuno zanemarili.

Ja sam imala sladoled prije par godina, dvije sezone sam ga imala. Imala sam točeni sladoled ili soft serve. Sladoled.

Kakav je to? To je onaj starinski, ono što se potreba. Aha, onakav si. To ja sam htjela imati sladoled koji vraća u djetinjstvo, koji ima dva okusa, treći miksa. I super je bilo, svaki tjedan sam radila neke druge okuse, ono doslovno, ne znam, pa na foru Bounty-a, pa na ne znam, ono standardno.

Čak su neki sladoled su replicirani, to jest bili su inspirirani kolačima ovi treni, pa bi onda bili takvi sladoledi. Pa sam čak i za... Deseti mjeseca sam radila s tikvom.

Baš je bilo onako zanimljivo. Je li dobar bio s tikvom? Super.

Meni je sve s tikvom super. Tiva je odlična kao namjernica. Na kraju je slatka.

Što je meni za kolače pocijenjena namjernica? Opet štim temu. Mrkva, čovječe. Ja baš volim. Mi smo imali u 12. mjesec taj carrot cake.

Imala ste? To je toliko to sočno. Radimo i sad još uvijek za prigode.

Onko dva, tri zaloga. a male i super su. Mini carrot cakes.

Kažem ti, tikva, mrkva, to su neke stvari koje su full po meni neću reći pocijenjene, nego ono, rijetko ko kaže idem carrot cake. A carrot cake je najbolja. A ovaj cheesecake sa tikvom? To nisam probao.

Što sam ja još radila prije deseta godina, ne mislim, to je bilo top. To, top, sa ono cimeto, onih začinima. Za medenjake super.

Baš super. Ono tikva prirodno je slatka, pa paše. Je, tikva je.

Odakle meni je išla ideja? Znači, volim obučnicu. To je slatkasto, tu je sir, zašto ne bi išlo u forići?

Istina, spano je još dobra ideja. Tako mozak radi. Je ti nekad dođe takva ideja, onda skušaš, kada napraviš da je potpuno krivo?

Je, je, naravno. Imam ideju, ajme, wow, wow, onda krenem. Pa nije baš takav, wow, nemajze, bitno je probati. Koji put takva neka ideja bude van serijska i odlučim se za to nego za nešto što sam radila prije, a koji put nije, to je okej. Da, istina.

Čekaj, pročitajte ćemo par pitanja. Ima dva pitanja koja su stigla. Evo ovako.

Verbalni delik. Pozdrav svima. Ima li među njenim kolegama, slastičarima, odnosno kolegicama, netko koga osobito cijeni?

Može to biti naravno na domaćoj sceni ili na strani... Od slastičara. Slastićara Ti imaš neke uzore i kako tira jako dobro na svjetskoj sceni kod Slastićara Da li ima ono nekih megastarova? A sad sve ovisi. Neko je danas zvijezda zbog društvenih mreža, a neko je možda izvrsna šefa.

šef, ali je sakriva negdje i nije eksponiran. Tako da, nažalost, danas moraš biti malo i medijski eksponiran i preko društvenih mreža, da bi uopće nekako ljudi znali za tebe. Je tako da, mislim, ovaj, evo, Cedric Rolet, koji zaista čovjek radi čuda sa tim stvarima, on je to marketniški, mislim, on je stvarno dobar u tome što radi. Doduše nisam probala, ali znam neki ljudi koji su probali i on je to marketniški jako dobro odradio. Tako da imamo to, a imamo šefove koji zaista drže masu.

master klasove koji su godinama radili, imaju svoje pogodbe, tipa šef Karim Burgi, on je, bila sam na njegovim tečajima i čovjek je, M je čovjek, ima fantastične recepte, super radi, jako je kreativan i ono, i meni je to drago. Kad neko i bavi se tim poslom i ima tu neko, kad nije samo striktno da je marketički, tako da Karim, naravno moj Dominikan Jel koji je vjerovao mene u trenucima kad sam htjela odustati. On dan danas ima suslastičarnu u Njujorku, imao je u Japanu i Hongkongu, Los Angelesu, sad ne znam gdje još ima. Ali s vremenom čovjek nekako vidiš, nemam ja sad baš jednu osobu.

To je bilo prije, kad sam počinjala, bio mi Jamie Oliverr, On Ugarković, veliki uzor, veliki, kad sam prije nego što sam krenula i ti njezini recepti, ja sam to se kidala iz novina, meni je to tako bilo super. Još imam to dan danas. Ali onda s vremenom čovjek...

Ništa nisam potpuno zaboravio. Nije super. I onda svremeno nekako od svih tih utjeca koje imaš kroz godine počneš sebe nekako stvarati neki svoj stil i sam sebe izgrađivati.

To nekako počne se spontano dogoditi. Onda malo čak to vidiš sve to sa strane, ali stvaraš nešto svoje. gradiš se nekako.

Tako da, možda je to bilo malo više prisutno kad sam bila mlađa. Jesi li u Hrvatskoj dostupno, je li u Hrvatskoj dostupno kvalitetno obrazovanje za slastičare? Kako si udahnula, znači da nije.

Kad nemam iskustvo u nečemu, kad nemam direktan doticaj, onda mi je teško reći o koliko je to. nešto dobro. Znam da postoje određeni centri. E sad, kakav je njihov program, ne poznam ga.

I znam da se to mijenja kroz godine. Nisam baš dugo sad se susrela s nekim ko... Znam jedino da ovo sve što bude u turističkih školama i sve te prekvalifikacije, sve je to... Ček, uglavnom da kvalitetni slastičari se vani obrazuju.

Ili nauče kroz praksu kasnije. Ja često kažem ljudima koje ono, i za poslice na dobro mjestu je... fantastično. Znači, doći na dobro mjesto gdje zaista možeš naučiti.

Ok, neko, imala sam kolegu koji je otišao u Cordon Bleu samo zbog diplome. I kaže ono, bilo mi je dosadno. Je je već imao znanje od prije, nego mu je samo htio da ima.

Je često ako već radiš u restoranima, kreneš i to se skupa, to će bude često najbolja škola. Ali razumijem, mislim, ja sam htjela imati obrazovanje, ja sam stvarno imala sreću da su moji roditelji me imali mogućnost i poslali me i žrtovali se poprilično da bi ja mogla ići tamo, tako da im to neću nikad zaboraviti. Mislim, to je stvarno velika stvar i zahvalna sam im na tome.

I znam da to nije nešto što može svaki, ali tada i nije bilo baš puno tih škola. Bio je taj Cordon Bleu, ali ja svima kažem i ohrabrujem ih da se prijave na ovaj Raced Bara, jer ja sam u žiriju Raced Baraa svake godine. E to su čito, da.

I to je toliko jedna lijepa priča. To je toliko jedna lijepa priča. To se stipendira, je li tako?

Stipendiraju se, bilo slastičari mogu biti samo, ovisno koga se odaberemo, troj ili četvero svake godine. Mladi ljudi koji zaista to vole, žele i... Mislim, treba biti do pet godina iskustva, mislim, tako nešto. Tako da ima sve na web stranici, ali to je recimo super prilika zato što su sve škole su stvarno top.

Ono imaš priliku da odeš u Parizu, Istambulu, Londovne. ne znam sa već u kojoj školi, to je izvrsna prilika. Naravno da je uvijek bolje otići vani, jer doživiš i tu kulturu, restorane, ipak, ipak kako odeš u London, ipak se tamo više događa. A u konašnici odeš, zaposliš se. Pa možeš nešto uštrediti, pa onda položiš neki te čaj.

Mislim, ima tu kombinacija. Ima. Nisam odgovorila na pitanje, žao mi je. Nisam odgovorila direktno, jer nemam, nisam dio niti jedne te škole, pa ne znam trebno ni kako i si u programi, ali evo da pa će, ako bilo ko... bih htio negdje otići ili ima neki program ili mu treba neki savjet, ja ću rado pogledat i viditi.

A tebi je tipa da dođe iz nekakve poznate škole za slastičare, klinijarska akademija, šta god poziv da ti tipa educiraš ili da bojiš gost, edukator ili te zanima tako nešto? Pa bi, naravno. To je fakat zanimljivo.

Pa je, zato što kod nas i nema dovoljno stručnog osoblja koji bi educiralo i mislim da bi to bilo jako dobro. Ja sam i o tome razmišljala neko vrijeme, ali evo, ne može sve doći u nared. A ne može sve doći u nared. Evo, koju slasticu najviše voliš pojesta, koju pripremiti?

Već smo zaključili da... Imam ta iz Baracelone, koji mi je ostat, tiramisu, uvijek volim i to čak, i to čak najviše ono, kad je u onoj velikoj posudi doma, znaš, povadiš sa žlicom, fino, puno espresa natopljen. Volim, volim, baš volim dobar tiramisu.

A šta voliš raditi, pripremati? Mislim, privatno, vjerojatno, ne mislim da za program. Više slano. Više slano?

Doma ne radim slatko. Jebote, zanimljivo. Koji ti je najdraži desert iz djetinstva? Evo, ovo je super pitanje. Mislim da je to paradizot.

Čnenokle. Jebote, toliko se nisam sjetio. Tisuću godina.

To bi baka napravila. Hladilo i to smo... To je super.

To je baš... I obično nakon plaže, ljeti nakon kupanja, onda bi me to dočekalo. To mi je recimo onako... To je super.

To je nevjerojatno koliko ti... Ali bez čokolade. Bez čokolade.

Bez čokolade. Čisto. Koliko zapravo okusi i mirisi te mogu vratiti u djetinstvo? Od, odma. To je nevjerovatno.

Ja sam sad naježio. Sjesio sam se tih par stvari koje je mama radila. Znači ono, nikada neću...

Meni je djetinstvo, mama, božić, kolač i cijela kuća miriši po klinči. To mi je djetinstvo. Znaš šta mi je još trudal sa sirom? Slatki.

S puno limuna. Kao kažu, nego sadržaju. I to mežu cira.

Kad smo mi bili klinci, bilo je ono sve jednostavno. Bio si sretan. Uzmeš griz na mlijeku, staviš malo unutra čokolade za kuhinju. Riža na mlijeku s čokoladem za kuhanje.

Ali griz, meni griz. Ali u konačnici i palačinka. Pa čekaj. I sad pazi sa pekla.

A to nisam. Sad najviše volim sa šljivom i marelecom. Ja isto kako klinac, kad pogledaš ne cijeniš toliko te stvari.

Ali recimo kako klinac, znaš, pekmežaš šljiva, unutar ima onih nekih komada, šta je to ono. Nisam ništa s komadima volila. Da, nija isto.

A danas, Isuse, gle, ima kožu. To vidiš da je prava stvar. Ja recimo najviše volim sa orasima i medom. Joj, to volim.

Ja volim recimo med. Med ja jako volim. Ali viš meni mama napravila punjanje od oraha i tamna čokolada gore.

To smo znali. Super, isto. Mine stara znala raditi orahe sa šećerom, čistim i to onim krupnim kristalom. To sjećam da je ono pod zubima. I gore ova isto napravi čokoladu za kuhanje.

On napravi čokoladu i prelije. Isuse drage, ja znala je raditi paločinke sa... slatke sa sirom pa zapeč gore vrhnje na vrt eto vidiš koliko smo toga evo ovo pitanje je dobro bilo super pitanje koliko ti se sa uspomena vrate ali miris taj miris odmah te vratim 30 godina iza fakat čudo dobro hoću da smršam a volim slastice kako da mršam i da uživam pokoj slastici koje imam koje su najbolje. Stari, ja uvijek jedem slastice, ona je ona kuharica i slastičarka, pa ugledam ona mrša i vitka. Stvari u količini.

Samo je stvar u količini. Balansu. Mislim, vidio sam da ti si radila i imala si neke projekte, ti si malo zdraviji slastica, bez glutena. Uvijek san ja to.

Ima slastica koje zapravo i nutritivno su ok. Pričali smo o carrot cakeu, o nekim stvarima koje se mogu napraviti. Napravili smo bučnice sa sirom. To uopće ne mora biti ono tipa, dajmo reći, nezdravo, glup ću govorit u tom pravcu. I da je, pojedes komad i to je to.

Ja, recimo, kad sam bila mlađa, onda više sam toga. Sad ne traži mi tijelo toliko. Ono, jednostavno, pojedem malo i ono, bude mi sasvim okej. Tako da stvar je samo u balansu. I znaš šta je?

Mislim da je stvar u tom cravingu. Znači, čovjek kad je naviknut na uvijek, kada je puno šećera, onda kreiva konstantno. A i to je znak.

kada nije nešto u organizmu nešto. Tako, slažem se. To je to stvar.

Je ti u biti kad pojedeš šećer, dignuti se inzulin, pa potrošiš inzulin, pa ti tražiš opet šećer i u krug. Ali ja nemam tih problema. Kad si ono u balansu, pojedeš desert i super. Nakon toga si klobog.

Nema frke. Koja je zemlja na svijetu najetabliranija kada govorimo o slasticama? Opet zanimljivo pitanje.

Gdje najviše vole slastice? Mislim, talijani, gelato, pa ne znam, englezi, pastry. Ništa englezi. Ništa? Imaju oni sve, a to i Francuzi dođu.

Meni su generalno kao gastrozemlja i po pitanju isto slastica i koliko je tamo se toga događa, su španjolci. A nemoj zeze. Od čokolade, od... Mislim, toliko vrhunskih šefova je tamo. Viš nikad ne bih rekla za španjol.

Jedan moj kolega isto koji radi samo čak veganske stvari, od ovih dizani... Španjolci su jako ovaj... Mislim, ne mogu sareći da je u svakoj zemlji... Imaš nešto, ali, ono, mislim, odeš u Baracelonu, mislim, to... Ne znaš di bi prije.

Viš, to uopće nisam primijetio, nisam tako izmišljao. Ja sam uvijek mislio da su, tipa, Italijani, Englezi, Francuzi i tipa... To je uglavnom...ma je, Francuzi, okej.

Ali Francuzi, Italijani, oni imaju dosta te svoje tradicionalne stvari. Naravno imaš i ove neke moderne koncertare. Mislim, španjolci su dosta, onako, svašta imaju. Imam jednog šefa koji je otvorio, koji je... Ima tamo jedna fantastična škola, by the way, isto.

za slastičarstvo. Napravili su svoj pogon i proizvode svu čokoladu i svašta ima. A pazi oni zapravo imaju tamo i utjecaj od sjeverne Afrike jak. Svega ima.

I od Francuzia, pa mislim sve. Da, realno da. Pa sve ima. Ja bih rekao da su i Tu jaki.

U tradicijalnom. Je, ali španjolsci su do sve strane u tome što radit. A što se tiče ostatka baš svijeta, nešto nama egzotično, jer nećemo spominjati Ameriku, jer tamo je melting pot svega i svačega.

To je tamo stvarno. Ali recimo, gledamo Aziju i sl. Je tamo ludi za slastice? Je.

I šta jedu? Gle, ja sam ti rekao, stara moja, ja kad sam otišao u Japaniju ili Kinu, njihove slastice znaju biti potpuno čudne, ljute. Ja znam da sam kupio hrpu tih nekih bombona, svega i donio doma i pol toga mi je bilo dobro, pol mi je bilo ono frikavo. I baš 2008 sladilo je do Lignje, sladilo je do Hobotnice.

Oni znaju, padu od graha, od svega. Nije bilo dobro, jasno. Oni jako vole sve ovo zapadnjačko.

Jako, jako vole. Oni su ludi za slasticama, Japan pogotovo. Oni su baš ludi, baš vole.

Svašta imaju. Ne sjećam se više da li netko tu gostova, znaš li, to je bilo toliko tih epizoda i prošla godina. Netko u Hrvatskoj ima firmu za kineske ili japanske, nisam imao znam slastice.

I ono ništa, ima ljudi koji to vole i oni doslovno se šalju. Naručiš ti njihovi bombona, čokolade i svega i pošalju ti doma. I sam bave.

Je, je, je, baš u ovom. Dobro. Koja čokolada je najbolja kvalitete?

Halo, ej, ej. Uf, koliko je. A ovo je sponsor je Ritter, Sport, tako da... Ima je puno, aj ne bi mogla odgovorit.

Da, teško je reći, ali... Teško puno je. Ovisi za koje svrhi.

Ljudi, probajte Ritter. Evo imamo novi okusi. Šta je ovo?

Ovo je Funky White... Lemon i imamo groovy, crunchy bizol. Evo ga. Zanimljivo.

Budem ti dao par. To su kao pereci unutra. S slanom.

Budem ti dao par. Pa probaj. Gosta, gost, gošću, koje slatice preporuča nekome ko se brine o zdravlju?

Evo opet, dosta slično. Pitanje koje smo imali. Ovisi koji je prvo zdravstveni, jer neki, mislim, je lako je diabetes u pitanju, onda je to sad...

Pa ja sam uvijek za balans. Ja sam uvijek za balans. Mislim, ove sirove torte koje su kao zdrave i koje nemaju rafiniranih šećera, oni imaju jako puno oraščića indijskih i svih tih drugih orašćića. Ono su, ono, stvarno su kalorijske bombe.

Tako da, po tom pitanju i to isto. Ništa to nije... Čekaješ na tu Rohranu koja je dosta istaknuta u zadnje vrijeme i da li si pobodnik.

Ja sam probao iskreno par stvari koje su mi bile jako dobre i fine i može se faka dobro napraviti. Ja to volim, ali za recimo mene osobno, moju konstituciju, ono što je... Ja nisam nikako za šta manje sirovog jer nemam, to se u kineskoj zove, da je justifier. Nemam možda dovoljno da bi se to sve... Ti stvarno moraš imat dosta jak želud, da bi to provario.

A nije svak za sirovu hranu i neko me zna jako teško. Pas, pogotovo ako su to veće količine. Neko će piti u Zagrebu jedan koncept, sjećam se kad sam ja učinila tu, i to je bilo fantastično.

Stvarno je bilo dobro. Deserti su isto bili super, sjećam se, ali od toga ima i deseta godina. Meni kažem, probao sam stvari neke stvari koje su dobre, ali slažem se s tom potpuno. Recimo, ako pojedem... Inače, desert ovakav, toga duplo manje.

Je ono zna biti oraha, datulja, unutra svega, ono napucano. I onako toliko tvrdo u biti kad ideš, različito skužiš da je ono kako olovo je, ono teško unutra. Nema ono rahlosti, jer valjda kak se ne peće, nema se šta dignuti. Nema, onda je dosta onako nabito. Onk je nabito i u biti, koliko sam skužio, to se i može duže čuvati, može duže zadržati svežinu, ali potpuno se slažem s tom u malim količinama, jer ono malo previše onak dostuce me za te tura.

koliko je ono teško. Tako da, ali to je to. Te ja hvala ti.

Hvala tebi. Odgovorili smo na sva pitanja, točno dva sata. Rekao sam sat i nešto, ali malo nešto duže. Hvala ti puno. Jako mi je bilo ugodno s tobom porazgovarati.

Tako ću. I fakat, od toliko razgovora, istina sam uglanio deset puta. Stvarno jesam. I to pogotovo kad smo se sjetili ovih nekih stvari iz djetinstva. Djetinstva.

Na kraju, evo, imaš svih tih, kako si rekla, molekularnih, tehnologija i sličnih, odnosno tehnologije. tehnika i sl. stvari, ali na kraju opet najviše smo se smijali oko običnih palačinki i ne znam nekih stvari. To je uvijek to.

Jesmo, čovjek se uvijek vrati, jer to je vezano uz emociju. Istina. Znači hrana je emocija. Istina. I to je ono, mi smo se vratili uz to, neko će se, ne znam, u Francuzioj će ga vratiti uz ne znam, nešto treće, tako da zato ja volim hranu i sve što je vezano s hrana, jer što je hrana, tako je emocija.

I isto kogledajte. ...glazba. Volim i glazbu. Tako da to ima slične...

slične karakteristike. Ja volim hranu zato što je ona prije svega egzistencija u smislu na nekom višom od obične egzistencije. Danas mi hranu gledamo jer je jako dostupna, ali već prije 30, 30, 50 godina hrana nije bila svakom dostupna svaki dan. Nije ni danas, da se razumimo. Ja govorim o zapadnom svijetu.

Za mene hrana je nešto više, bitnije. Druga stvar, volim proces pripreme hrane jer on zbližava ljude u nauku. u kući i sva taj sva taj ne samo proces pripreme, nego i blagovanje i druženje, i taj neki red i to sve, zato hrana je baš onaj neko ljepilo koje spajaju obitelj, tradiciju, kulturu prijatelje, gdje ćeš se bolje zabaviti nego pozvat prijatelje i nešto pojest dobro popit i uvijek će nas vezat, ne kažu bez vezat da ljubav ide kroz želudac, to je stvarno istina tako da nisi mogla imat bolje zanimanje, pogotovo u slastičarstvu jer je to još onako slađe, intimno im nije.

I drago mi je da si napravila uspeh i želim ti puno sreće dalje u karijeri. I ako bude još nekog povoda, sliguno će biti za koju godinu, dok ti uspiješ upaciti vremena, vidimo se ponovno. Može.

Hvala lijepo. Ekipa, bio je još jedan podcast Inkubator na najboljem mreži, najstabilnijem streamu, a jedan mreži, bacite oko na link u opisu videa. Ja sam otvorio tri komada Marzipan, Funky White Lemon i ne znam šta sam još nugat, nije bitno, tako da daću te i par komada. ako majde ovih novih da proba. Ritter Sport čokolade.

Hvala lijepo. Živjeli. Bok.