Morao je zapravo pobiti iz Hrvatske jer je dizertirao i tako da je on gotovo 14 godina nije mogao doći u Hrvatsku. Zašto je taj podatak važan? Zato što ćemo te nekakve autobiografske elemente pronalaziti u njegovim novelama.
Izriča njegove novinarske jer on je bio na neki način, izvještavaju mnogim stvarima, pisao kritike, a Matoš inače često rabi tu karikaturalnost. To ćemo vidjeti na prikazu likova u noveli Kip domovine, kako su oni napravljeni. Ova novela je baš primjer simbolističke novele, ima elemente bizarnog sadržaja i možemo reći da na kraju ova Izabela je simbol nekakve njegove čežnje za ljubavlju, za nekakvim životom koji nikad neće imati.
Ali vidimo da ne tuguje previše zatim na kraju, vidimo da je on jako, jako zadovoljan. Možemo odmah ovako na početku u glavu. Može.
Evo, otkrićemo. Dakle, danas se bavimo Matošem. Tako je. I da odmah na početku kažemo da Aga Matoš znači zapravo Anton Gustav Matoš. Kratica njegovog imena puno se češće koristi od punog imena, tako da su mnogi zaključili da se zove Aga.
Je li to moguće? Je, doista jest moguće. Imala sam upravo takav slučaj nekoliko njih. U prvom razvodu, kad učenici tek dođu iz osnovne škole, oni doista kažu, misle da je Age Matoš, da je Age Matoša.
Da je Aga. Da, da, da je Aga zapravo misle, tako da, eto, to je zanimljivo. Ima tako zanimljivih tih priča s učenicima koje ovako uveseljavaju nas i čine male anegdote za školske godišnjake.
Dakle, Antun Gustav. Antun Gustav Matoš, tako je. Antun jer je rođena svetoga Antu 13. lipnja, pa zato dobio ime Antun. Eto sad kad smo to razjasnili i ustanovili...
Ali to je nevažan podatak, to uopće ne morate pamtiti. Samo da razjasnimo na početku, a sad zapravo možemo onda... Možemo, možemo. Dakle, sad ćemo predstaviti Matoša, a ja ću iskoristiti ovu priliku i ukratko predstaviti razdoblja u 19. stoljeću, jer je 19. stoljeće u hrvatskoj knjiženosti upravo zatvorio Matoš. Znači to je to posljednje razdoblje hrvatske moderne i Matoš je središnja osoba i on ga zatvara.
A ja ću sad malo ponoviti cijelo 19. stoljeće, to nam nije nužno za Matoša, ali je prilika da ga malo ponovimo. Dakle, 19. stoljeće u hrvatskoj književnosti počinje hrvatskim narodnim preporodom od 1813. do 1860. godine. To je hrvatski narodni preporod. On traje gotovo cijelu prvu polovicu 19. stoljeća.
Unutar tog hrvatskog narodnog preporoda imamo razdoblja, odnosno pokret koji se zove ilirizam. To nije isto. Ilirizam traje od 1830. do 1843. kad ga zapravo Bečki dvor zabranjuje.
Ilirizam, dakle, proglasom je zabranjen. Ilirizam ilirsko ime sve moralo maknuti se pa je onda postalo sve narodno. Ili Hrvatsko, pa je, ne znam, novine koje su bile ilirske postale su novine narodne, recimo.
Tako da, ali... narodni preporod, hrvatski narodni preporod nastavlja i preporoditelji nastavljaju svoj rad i svoje nekakve planove koje su zamiseli. To razdoblje, inače, možemo zvati hrvatski romantizam. To je vrijeme koje se poklapa s evropskim romantizmom, dakle, na početku 19. stoljeća.
Sljedeće razdoblje je sredina 19. stoljeća od 860. do 1881. šenojno doba ili protorealizam. Spominjali smo ga kod Prijana Lovre kad smo radili vezanu za Augusta Šenovu. Protorealizam znači predrealizam.
To je jedno vrijeme koje je bilo silno važno i koje je zapravo uvelo hrvatsku književnost ponovno u tračnice suvremenih evropskih književnih nekakvih tendencija i pravaca. Od 1881. do 1892. ili 1895. kako će tko... razgraničiti. Jasno da ta razdoblja se ne sjeku kao torta, nego se oni poklapaju i tako dalje, ali uvijek imamo neki događaj ili nešto što simbolično uzimamo kao kraj, odnosno početak sljedećega razdoblja.
Tako ovdje je Matoševa smrt granica, bože Matoševa krivo govorim, ošenojna smrt 1881. a završava taj realizam 1892. godine, one godine kad je Matoš Kao mladi književnik prvi put objavio svoju novelu u časopisu Vijenas, to je bila novela Moć Savisti. Dakle, od te 1892. do 1914. to je opet Matoševa smrt, traje vrijeme hrvatske moderne. Vidimo da je Matoš najprije svojom pojavom u književnosti, a onda svojom smrću 1914. na neki način...
ograničio ovo relativno kratko razdoblje, ali vrlo važno razdoblje u hrvatskoj književnosti. 1914. je bila ključna u mnogim stvarima, nije samo Matoševa smrt, to je i godina početka Prvog svjetskog rata i još jedna stvar koja je označila kraj te jedne generacije koji su bili hrvatska moderna je početak nove generacije koja je izlazi u zbirci pjesama Hrvatska mlada lirika. VCT 1914 se javljaju novi mladi pjesnici koji će najaviti nešto novo. Svima će možda biti najpoznatiji upravo Tin Ujević.
Tad se javlja Tin Ujević koji će nagovjestiti neke nove smjerove u našoj književnosti. Dakle, 1892. godine Matoš izdaje svoju novelu Moć, Savisti u Vjencu i to je simboličan početak hrvatske moderne. Bi bilo jako lijepo govoriti jer je imao tako zanimljiv život.
Bio je nevjerojatan fucking, puno je briga zadao svojim roditeljima, pa možda je po tome blizak maturantima. Pokušao je studirati veterinu u Bejču, ali baš nije išlo. Više je svirao čelo po Bejču nego što je svirao. I u jednu trenutku poslali su ga u vojnu školu da ga malo privedu u redu i disciplini. Bio je odličan tamo u toj školi, ali kad je došao kući na dopust, onda je dezertirao iz vojske, Austrijske Morao je zapravo pobiti iz Hrvatske jer je dizertirao.
I tako da je on gotovo 14 godina nije mogao doći u Hrvatsku. Zašto je taj podatak važan? Zato što ćemo te nekakve autobiografske elemente pronalaziti u njegovim novelama. Inače nisu važni nekakvi biografski podaci o književnicima, o njihovim životima itd. Ali u Matuševu slučaju to je važno zato što ćemo elemente, te autobiografske elemente pronalaziti u ovim...
njegovim novelama. Za njega kažemo da je bio i književni bojem na neki način, živao je u Beogradu, Ženevi, Parizu i svirao je violončelo. To će nam biti važno jer je i jedan lik iz novele Kamau, to je naša fani, ona je svirala čelo.
Imao je tri zbirke novela, Iverje, Novo Iverje i Umorne priče i to bi svakako trebalo na neki način zapamtiti jer su njegove tri novele ispitna dijela. Inače ih je napisao tri desetak novela. Pjesme je kasnije počeo pisati, ali one nam nisu važne. Ako dobijemo Matoša na školskom eseju, treba se koncentrirati na novele.
Tri su zbirke Iverje, Novo Iverje i Umorne priče. Već smo rekli da se javlja 1892. ali inače se on preživljavao i tako da se bavio novinarstvom. Pisao je feljtone, kritike, eseje i tako dalje.
Dakle, na taj način iz Pariza je slao tekstove u Hrvatsku, tu su objavljivali, živio je jako teško. Čak su u jednom trenutku srednjoškolske u jednoj zagrebačkoj gimnaziji skupljale novac za pjesnika u Parizu. Tako je on tu upoznao neku svoju ljubav, ali neću širiti tu ovako zanimljivu priču o Matošu. Ono što je važno sada za nas, za naš esej, jesu osobitosti Matoševe proze.
To moramo zapamtiti. Dakle, oštar humor, on je nevjerojatno onako fino humorističan, satira, malo teži humor. Ima sklonost prema neobičnom i fantastičnom.
Uvijek se nešto neobično događa, vidjet ćemo to u njegovim. I ono što je obilježen njegove proze, to je liričnost. On i kad piše prozu kao da se čita najljepša pjesma. Pogotovo opisi prirode su izrazito lirični, to je zapravo jedna vrsta impresionizma koji je bio književni i umjetnički pravac toga vremena. Dva su tematska kruga u njegovim novelama.
Prvo je tematika iz zagorsko-zagrebačke sredine. U tu tematsku grupu ulazi novela Kip domovine koju ćemo napraviti. Drugi tematski krug su novele bizarnog sadržaja.
Bizarno znači neobično, nešto pomaknut. to malo čudno, to je bizarno da se čovjek začudi, ali ne baš previše. Za ove novele je zanimljivo da su uvijek likovi nekakvi čudaci, ekscentrici, osobenjaci, onako malo čudni likovi umjetnika, malo pomaknuti, ne žive svakodnevnim običnim građanskim životom.
U ovu skupinu ubrajamo dvije novele s našeg popisa, to je Ika Mao i Cvijeca raskršća. Drugu podijelu njegovih novela možemo napraviti prema stilu. Dakle, to će biti impresionističke novele.
Već sam spomenula ovaj impresionizam kao umjetnički stil i pravac. Impresionističke bi bile kip domovine, nekad bilo, sad se spominjalo. Znači, oni imaju stvarni nekakav događaj u pozadini.
Često je to politički. Oni su i napisani su kao karikatura nekakva, satira, likovi su primjeri sredine. To ćemo vidjeti u noveli kip domovine. Temeljno obilježje ove skupine je anegdoktalnost. Sve je zapravo anegdota nekakva, izriča njegove novinarske, jer on je bio na neki način, izvještavaju mnogim stvarima, pisao kritike, a Matoš inače često rabi tu karikaturalnost.
To ćemo vidjeti na prikazu likova u noveli Kip domovine, kako su oni napravljeni. I ovi likovi su uglavnom neki primjeri sredine ili nacionalnosti. To će se dogoditi i u noveli Kip domovine. Simbolističke novele, a simbolizam je također pravac koji se javlja u Evropi, poglavito u Francuskoj, on je bio u Parizu, pa je bio na izvoru simbolizma, tako da nije ni za čudice da su ove novele pune tog simbola.
To su naše dvije novele, Kamao i Cvjeca raskršća. Likovi ili radnja su uvijek nekakav simbol, odnosno će to biti likovi. Jako su zanimljivi kod Matoša taj motiv čežnje za ljepotom, za ljubavlju.
I ovdje su nam likovi osobenjaci, kao što smo imali iz druge podjele sa bizarnim sadržajem, to će biti likovi koji nisu shvaćeni u prosječnoj sredini, drugačiji su, oni odbijaju konformizam, nekonvencionalni su. I ponovno, glavni element ovih simbolističkih je bizarnost. Događaju se stvari koje mislimo da se ne mogu dogoditi nekom običnom čovjeku, u običnom nekakvom životu. Matoš ovdje napušta tu realnu motivaciju, ima jako puno ironije, groteske, simbolička značenja nekakva, a kod Matoša jedna od najčešćih simbola je cvjet.
I u njegovoj poeziji i u noveli takav je i naslad cvjet sa raskršća. Vidimo i raskršće simbol, to ćemo malo kasnije objasniti. Završetci ovih novela su nevjerojatni.
Novele inače, kao tip kratke proze, moraju imati neobičan završetak. Ovdje su još nekako dominantno i moram reći da su opisi kod Matoša, pogotovo Cvjetosa Raskršća, nevjerojatno lirični. Za Cvjeta Raskršća i za Kamao ljubav je osnova i za većinu njegovih novela, a tu ljubav kod Matoša često prati smrt.
To će se dogoditi zapravo i u noveli Kamao. Tri su Matoševe novele na popisu ispitnih. dijela koju ćemo prvo analizirati i interpretirati.
Evo za prvu sam odlučila da bude Cvjeca raskršća. To je jako lijepa novela. Novele su inače kratke, tako i ova.
Ona je posvećena gospodžici Oh to je Olga Herak inače. Jako je zanimljiva ta njihova priča. To je ta djevojka iz gimnazije koja je skupljala novac za siromašnog hrvatskog pjesnika u Parizu. Poslije su se upoznali, ali njoj roditelji nisu dali da se uda za...
čovjeka koji nema stalan posao i tako dalje, bez obzira što je bio baš popularan u Hrvatskoj i izdavala su se njegova dijela i sve, ali nije to uspjelo na neki način. Možda u tome možemo prepoznati i ovu čežnju za ljubavlju, no krenimo od samoga naslova. Cvijeca raskršća je svakako simboličan naslov.
Cvijet je ovdje nešto lijepo, cvijet je uvijek simbol nečega lijepoga, to će za ovu novelu biti glavni ženski lik, to je Izabela. koju će naš pripovjedač upoznati u ovoj noveli na jedan vrlo neobičan način, raskršće je uvijek, inače, u svakodnevnoj simbolici simbol odluke, kamo da krene životni put, kojim putem treba krenuti. Dakle, to je ovdje raskršće, kako će krenuti njegov odluka o smjeru života, kuda će on, kamo će on krenuti. Pripovijedač je u prvom licu, odmah na početku to vidimo, umoran stignem u južni francuski gradić N.
Kupim hrane, izađem u okolinu, na koljenima bolnim, klecavim, tvrdim od umora. Matos uvijek ima trostruku atribuciju u svojim opisima, ovdje odmah imamo to, bolnim, klecavim, tvrdim od umora, to je baš obilježenje njegove proze i upravo ta bogata atribucija daje toj snagu, toj liričnosti. Likovi u ovoj noveli su, novele inače imaju jedan ili dva lika, jedan događaj. To je obilježeno vele kao književne vrste, tako je i ovdje.
Dva su lika Solus, to je glavni lik. I Izabela. Solus je fotograf, to je ovaj naš pripovjedač, umoran stignem.
On je inače fotograf, lutalica i pustolov. On kaže Izabeli da on hoda i zabilježava fotografskim aparatom ono što mu je zanimljivo. Moramo reći da u vrijeme kad nastaje ova novela krajem 19. stoljeća bit fotograf je bilo vrlo moderno jer fotografija se nedugo prije...
I danas je to vrlo moderno. Pa tučno i danas je to vrlo moderno. u vrijeme društvenih mreža. fotografija koja je...
A u ono vrijeme još posebno, jer fotografija je tek izumljena, to je bilo nešto novo, tako da on bio jako ovako modern, ali nekonvencionalan očito. I sad Izabela je slijepa djevojka, dakle francuskinja, jer se sve događa u južnom francuskom gradiću N. Tako nam kaže sam i početak, južni francuski gradić N.
I naš glavni lik zatekao se u okolici toga grada. Imamo nevjerojatan opis tog romantičnog pejzaža. Inače, moderna je neuromantizam, ponovno priroda postaje važna za čovjeka.
Kažemo da je to bukolički romantični pejzaž koji je zapravo došao do ruba tog perivoja, odnosno vrta oko nekog plemičkog dvorca. I on je zaspao, to je opet zanimljivo, uvijek lik negdje zaspe, on je zaspao i probudio se. probudio se, kaže probudim se, nema sumnje nekom i nad glavom, po čelu, po kosi po nosu, po ustima, pipavim je prst i mirišljavi mekani, oprezno kao da modeluju, pritvorim oči nema sumnje, ja više ne spavam i on tad shvati netkoga zapravo pipka po licu i on se probudio ali miruje, ništa ne radi ništa jer ne zna što se događa čini mu se kao da sanja ali sad je shvatio da ipak ne spava Međutim, kad je otvorio oči, tek je onda pomislio da sanja, jer ono što je ugledao učinilo mu se nestvarnim u običnom realnom životu.
I tad je vidio prekrasnu djevojku, kako sjedi kraj njega i pipka ga po licu. Zapravo, zašto ga pipka po licu? Ona je slijepa.
On je to odmah shvatio. Ona je sva u bijelom, zaključujemo da je plemkinja, on opisuje njezinu kosu, odjeću, bijele cipelice, kaže koje nikad blag... Zlatan ne vidješe. Dakle, on ispred sebe ugledao nešto nestvarno. Cijeli njezin lik je zapravo nevjerojatan kao iz bajke.
I ovdje on opisuje zapravo svoje osjećaje koje gleda i ne može vjerovati. Evo mogu pročitati taj dio. Kaže, za glavu mi sjelo na mahovinu djevojče, tako bijelo i nježno kao da vidje samo bijelu mjesečinu, kao da disaše večernje cvijeće.
kao da se sigraše samo sa noćnim tamnim baršunastim leptirima. Evo vidjeli smo opet tri trostruku atribuciju noćnim tamnim baršunastim, ali evo da možda malo analiziram i ulomak, jer i to ponekad treba ako dobije se ulomak. Ovdje vidimo i nekakvu anaforičnost, jer imamo tri poredbe, kao da vidi je samo bijelu mjesečinu, kao da disaše večernje cvijeće, kao da se sigraše samo i tako dalje. To je ono što sam govorila, Matošev izraz je nevjerojatno liričan, ovo je zapravo kao da čitamo pjesmu.
I između njih kreće razgovor, on ju inače uspoređuje s Monshine sonatom, sa Beethovenovom Monshine sonatom, sa nekakvim prekrasnim slikama. Kraj nje je bio pas, hrt. Hrt je onaj visoki, onako mršavi pas, ali gospodski pas je vrlo onako lijep i pametan pas, kažu. I kreće razgovor između njih i ona ga pita jeste li se probudili? Pa se zove Fido.
Fido znači vjerni, jel? I ona kaže, čuće nas u kući zatvoriti u dosadnu sobu. Tko ste vi tuđinče? U vas je lice kao mog pokojnog dragog brata. Vi ste mladi.
On je zbuljen i ne zna što bi odgovorio na to. I ona vrlo otvoreno razgovara s njim. Vaš glas mi prija i tako dalje.
I kreće razgovor. Ona ga pita kako se zove. On kaže Solus. Zanimljiv je taj njegov odgovor, ne vjerujem da je to bilo njegovo pravo ime, međutim to znači sam, usamljenik, bez ikoga.
Ona kaže neobično ime, latinsko, vi niste prosijak ili možda nekakav lutalica, a on kaže ja sam putnik, putujem pješke oko svijeta, što je lijepo, uhvatim fotografskim aparatom, to je jedini zanat koji znam. I sad ona pita zašto putuje tako sam, a on kaže da zapravo želi biti slobodan. Živjeti s ljudima sa lašcima bilo bi mi još gorše.
Jer on kaže da ne može živjeti u toj laži, da želi zapravo biti slobodan kao vuk. I ona kaže, sad ona govori kako je bila na moru, da ga nije vidjela, ali da je čula. I ona kaže njemu da je žalosna što ne vidi.
Međutim, on ju tada tješi i kaže da je istina izvan onoga što vidimo očima. Dakle, to je nešto što je možda za ovu jako, jako zanimljivo jer ona kaže, on joj kaže, kad želim gledati, gledam, onda zatvorim oči i gledam u sebe. bit njegovoga govora, odnosno kako on nju tješi na neki način, kaže kad želim gledovat, onda zatvorim oči i gledam u sebe.
Međutim, ona je nekako vrlo otvorena i kaže mu kako se vi zovete, on joj se predstavlja i tako dalje, međutim ona kaže, ali ja bih htjela da idem s vama, ona njemu govori, vi još uvijek, i kaže, da, ja bih išla, ali on kaže, ne, ne možeš ići sa mnom, pa ona kaže, ali dođite vi u dvor. kod mene. On kaže ja ne mogu biti sluga. Ona kaže vi ćete biti moj muž i vi me volite. Dakle mi ovdje možemo zaključiti da ona je vrlo naivna djevojka.
Dakle i ona je čak začuđen tom nekakvom prostodušnošću koju vidi i tom čistoćom. Dakle ta djevojka kao da nikad u životu se nije susrela ni sa čim lošim. Ona nema nikakve loše primisli. I kad ona kaže pa ja ću ići onda s tobom.
Vjerujte, ja vas ljubim. Što učutaste putniče, ovdje imamo stari jezik Matoše, pođite sa mnom u dvorac itd. I kad ona kaže da će ići s njim, onda on zapravo kaže, popala ga je pjena, poludio je, nije znao što bi joj rekao.
Da ne može, da on zapravo nema mjesta stalno ga u životu, jer gdje on živi, njemu je priroda, kuća, da ne može ona nikako ići s njim. I on kaže od jadame na p... Napopala žučljiva pjena, sad ohvikati i aukati kao da šenuh pameću. Izabele čučne i drhtaše, uhvativše nestačnim rukama psa za ogrlicu.
Hrtme gledaše nepovjerljivo režeći. Dakle, tu na jedan put vidimo od nekakvog lijepog razgovora, nevjerojatnog, ona se malo uplašila, a on je kao da je silno se uznemirio zbog toga i tad se... U daljini od dvorca ugledaju ljudi kako prilaze k njima. Ona kaže, to je moj otac.
Otac dolazi sa slugama. To je sad zapravo već vrhunac napetosti. Ovo je meni bilo jako zanimljivo. On odvlači, doslovno odvlači Izabelu i kaže joj ovo.
Što je to? Gdje ste za Boga, Izabelo, drago djete? Kako ste smijeli izaći iz kuće ovako sama i niko meni riječi?
Bjedno, bjedno moje djete. trenutak gdje mi vidimo aktualnost, baš čitamo u novinama o vampiru Vaheru i o ubijenim nesrećnicama, ne pričahlih vam o Žaku Trbosijeku što ubija lutalice djevojke. Polovica tih skitačina je bez imenih Nikogovića na našim drumovima, je mučki zlotvor. Žak Trbosijek je onaj poznati ubojica drugopelovice 19. stoljeća iz Engleske, Jack Trbosijek, a kako je ovo francuska, otac kaže da je onda Žak.
Dakle... Vidimo i taj trenutak aktualnosti i on doslovno otrgne Izabelu od Solusa i brutalno kaže povede. Međutim, Solus kaže, oprostite gospodine, ja sam gospodžicu upozorio da se mora vratiti kući, ali on apsolutno se pravi da ga ne čuje. Sad ide ta zadnja scena i taj nagli završetak ove novele. On odlazi, sluge uzimaju štapi kao da tjeraju solusa.
To ga je nekako silno uvrijedilo jer on doista je pozitivan lik i gleda u daljini kako otac nju odlači. Njezina bijela haljina nestaje u toj bijelini i čuje kako govori povedi njega, povedi njega, on ima glas kao moj brat itd. zatvaraju se vrata, odnos kaže gvozdena kapija, progutanjen bijeli magloviti, nepročni trag, opet trosruka atribucija i slijepo jecanje, a ja ostanem kao sinji kamen u njemoj tišini. I to je zapravo, još imamo samo završetak i on ostaje sam.
Ponovno se vraća na opis prirode, znači vraćamo se na onaj nekakav početak opisa prirode. I kaže na kraju, vodila me slobodna i maglovita vila, lijepa i slijepa avantira moja gospodža. To je kraj.
On odlazi ponovno u avanturu. Ovo je savršen primjer novele. Jedan lik, dva u ovom slučaju, jedan događaj.
Kratak, opisan vrlo detaljno, dakle vrlo, vrlo detaljno opisan. neobičan potpuno, to ono bizarno, ovo je doista bizarno, neobično, pomaknuto. Mi nemamo nikakve, imamo vrlo detaljni vanjski opis Izabelin, Solusov nemamo, mi zaključujemo jednom i drugom liku iz njihovih kratkih replika koji su izgovorili u ovom kratkom razgovoru, mi zaključujemo neke karakterizacije njihovih likova i to je sve. Dakle, i to je ova priča.
Ako idemo na simboliku imena, za Solusa smo rekli svakako, imena su jako simbolična, dakle, Solus je sam usamljenik, Izabela je često francusko ime i ono je u francuskoj nekakoj onomastici, u njihovim imenima zvuči jako lijepo, a pogotovo kad mi čujemo Izabela zvuči nam jako lijepo to ime, mislim da ga nije slučajno odabrao. Da baš zvuči i francuski i zvuči jako, jako plemenito i nekako čisto. Tako da ovdje ova novela je baš primjer simbolističke novele. Ima elemente bizarnog sadržaja i možemo reći da na kraju ova Izabela je simbol nekakve njegove čežnje za ljubavlju, za nekakvim životom koji nikad neće imati.
Ali vidimo da ne tuguje previše zatim na kraju. Vidimo da je on jako, jako zadovoljan. da I odlazi ponovno u svoju avanturu.
Hvala vam lijepa. E pa mislim da bi ovo... Jako smo lijepo zapravo napravili analizu.
I mogo bi bio biti kraj ove emisije zapravo, ja bih rekla. Da, jer smo jako puno napravili pa možemo ostale dvije ostaviti za sljedeću emisiju. Možemo i tako napraviti. Evo, onda ćemo zapravo pozvati sve da budu s nama u idućoj epizodi. Još dvije novele ćemo obraziti.
Mi smo isto se zaustavili kao u serijama na najzanimljivijem trenutku. Tako je. Hvala vam lijepa, profesorica Marina Ćubrići, danas nam je pomagala.
Danas smo razgovarali o Matošu. Matošu i napravili smo novelu Cvijeca Raskršća i mislim da smo vrlo detaljno napravili pregled, odnosno obilježnja njegova novelističkog stvaralaštva i obilježnja njegovih novela. To će se morati primijeniti i na dvije novele koje ćemo napraviti u sljedećoj emisiji.
Tako je. Budite svakako s nama i dalje, pratite nas, gledajte na YouTube kanalu, slušajte na Hrvatskom radiju, pratite na društvenim mrežama. Ja sam Goran Kušec, pozdravlja vas još i profesorica Marina Ćubrić.
Pozdrav svima do iduće epizode. Pozdrav.