Dobrodan i dobrodošli u detaljno prepričavanje knjige Čekajući Godova. Ovo je drama koje je napisao irski književnik Samuel Beckett 1953. godine i njegovo je najuspešnije delo. Radi se kao lektira u četvrtoj godini srednjih škola. S obzirom da je pozorišno delo, priča je skoro u celosti ispričana od strane samih likova iz prvog lica.
Sastoji se iz dva čina i ima 95 strana. Pa da počnemo. Prvi čin.
Pokraj puta u polju sa jednim osušenim drvetom sedi Estragon i pokušava da izuje cipelu. Pokušava i neće, zastaje pa proba opet i opet ne može. Najlazi Vladimir. Ne može pa ne može, počinjem da verujem u to, iako znam da još nisi sve pokušao. Vladimir i Estragon su prijatelji koji su, izgleda, bili u nekoj svađi.
Drago mi je što te opet vidim. Mislio sam da si zauvek otišao, reče Vladimir. I ja sam to pomislio.
Gde si prenoćio, upita Vladimir? Tu negde blizu, u nekom jarku. U jarku? Su te ponovo tukli?
Jesu, ali ne baš mnogo. Opet oni isti. Ne znam da li su isti.
Šta to radiš? Izuvam cipelu, boli me noga puno. Vladimir skinu šešir, zavuče ruku kao da nešto traži, a onda ga vrati na glavu.
Estragon najzad uspeva da skine cipelu. Urade isto to, gurnu ruku, a onda je okrenu da vidi da li će nešto ispasti. Misli da se možda nešto zaglavilo pa da ga zato žulja noga. Eto kakav je čovek, reče Vladimir. Ljuti se na svoju obuću, a pravi krivac je njegova noga.
Misli o tome kako ljudi uvek gledaju da okrive nešto drugo, a nikad sebe. To ga nekako podsjeti na priču iz Biblije, Vaskrsnuće Isusovo. I on krene da je prepričava. Pored Isusa su bila razapeta i dva razbojnika, od kojih je jedan spašen, ali od četiri evanđelista koji su bili prisutni, samo jedan tvrdi tako. Drugi kaže da su oba nastradala jer su psovali Isusa, dok ostala dvojica ne pričaju o tome.
Kako to da ljudi veruju baš njemu, a ne ovom drugom? Zašto je celom svetu poznato samo to tvrđenje? Upita Vladimir. Zato što su ljudi blesavi, odgovara Estragon, iako ga priča nije uopšte zanimala.
Hajdemo odavde. Ne možemo, reče Vladimir. Čekamo Godoa. Reko je da ga u subotu uveče čekamo kod ovog drveta.
Godo je neki gospodin koga su oni sreli pre nekoliko dana. Zamolili su ga za milost da ih primi kod sebe u dom, bar na neko vreme. On im je reko da će da vidi, ali da ništa ne obećava. Reko im je da ga čekaju. Vladimir i Estragon diskutuju o tome.
Ne znaju da li je mislio baš na ovo drvo ili na neko drugo. Ne znaju ni da li je danas subota. Da nije možda bila juče ili će tek da bude, možda je mislio na sledeću subotu.
Odlučili su da ipak nastave da čekaju. Vladimir se nasmeja, a onda se zgrči i uhvati za kuk. Nešto ga je zabolelo i zgleda ima neku bolest, ali nije hteo da kaže šta ga muči. Estragon u nekom momentu zaspa.
Kada se probudio, kaže da je sanjao loš san i hteo da ga ispriča Vladimiru. Ali on nije hteo da čuje jer ne voli takve stvari. Posvađali su se ponovo i Vladimir ode, ali se ubrzo vratio.
Razmišljaju šta da rade dok čekaju. Estragon kaže, mogli bi da se obesimo na ovu jednu granu. Vladimir odgovara, ajde, probaj prvo ti. Ali mu Estragon kaže da je lakši i da ne može on prvi.
Ti si teži, Gogo, ako grana ne pukne, ja ću lako posle tebe. Ali ako idem ja prvi, možda pukne kada probaš ti i onda ostaješ sam. Vladimir se složio sa tom teorijom, ali kaže da je bolje da pričeke još malo i vide na čemu su.
Vladimir ču nešto i pomisli da je možda došo Godot, ali ipak nije bilo nikoga tu. Mogu da se zakunem da sam čuo uzvike. Malo kasnije Estragon ogladne.
Vladimir kaže da ima šargarepu i uze svoju torbu da je izvadi. Ali u torbi su bile samo repice. Krenuo je da izvlači sve iz nje i najzad nađe jednu šargarepu i dade je Estragonu.
On je jeo polako i uživao u njoj. Komentariše kako je sve manje ukusna što se više jede. Čuo se iznenadni krik tu negde blizu.
Uplašiše se, Estragon ispustiše grepu i otrča do Vladimira. Uvukoše glave u ramena i okrenuše leđa mogućoj opasnosti. Na pozornicu ulaze dva nova lika.
Prvi dolazi Liki koji nosi veliki kofer, korpu za hranu, stolicu na rasklapanje i kaput. Jedva hoda. Iza njega dolazi Poco. koji u jednoj ruci drži likija za dugačak povodac, a u drugoj bić i upravlja njime. Nazad, Pozo udari bićem po likiju, koji pade zajedno sa celokupnim tovarom.
Vladimir krene prema njemu da mu pomogne, ali ga Estragon uhvati za ruku i zaustavi. Pazite se, on je zao, reče Pozo, prema nepoznatim ljudima. Gospodine, vi niste gospodin Godot, upita Estragon. Ja sam Pozo!
Zar vam to ime ništa ne znači, pitam vas! Vladimir jestragom počeše da se prave kao da se prisećaju, iako predstavu nemaju ko je taj lik. Poca kaže da putuje već šest sati i da bi hteo malo da se odmori ovde i popriča sa njima, jer još nikoga nije sreo na svom putu.
Uze svoju lulu, a onda natjera likija da mu postavi stolicu i izvadi parče piletine iz korpe, pa poče da jede. Upita ih... ko je taj Godo ko ga čekaju? Oni jedva objasnješe jer ni sami ne znaju da li bi prepoznali Godoa. Ugledaše likija koji stoji i drži sav tovar podignut umjesto da ga spusti na zemlju.
Mrtav umoran desi mu se da na trenutak zaspi pa da kofer dodirne zemlju što ga trgne iz sna pa ga opet podigne. Zašto ne spusti prtlja? upita Estragon. Ali poco ne odgovara. Poco završi sa jedanjem i baci kosti od piletine na zemlju.
Estragon ih ugleda i bez srama upita da li može da ih uzme. Poco kaže da po defaultu te kosti pripadaju Likiju i da njega mora da pita. Estragon upita Likija koji je samo čutao neko vreme. Ljudi ti se obraćaju svinjo, odgovaraj!
Udari Likija bičem, ali on i dalje čuti. Ovo je prvi put da odbija da primi moje kosti. Možeš ih ti uzeti.
Estragon kreće da glođe kosti. Vladimir videvši ovo, naizad puče. Ovo je sramota!
Tako postupati sa jednim čovekom, sa jednim ljudskim bićem! Poco videvši da im nije baš prijatan, odluči da će da ide, ali onda se ipak predomisli i ostade na još jednu lulu. Vladimir nije više mogo da ga trpi, pa reče Estragonu da odu odavde.
Ali poco ih zaustavi. A šta će onda da bude sa vašim sastankom sa onim Godoom? Vladimir onda ipak ostade. Ponovo upitaše zašto Liki ne spusti teret na zemlju, nego se kilavi. Poco nije hteo da odgovori i samo je menjao temu, ali oni su bili baš uporni.
Prtljag, zašto, uvek, držati, zašto? Estragon jakim glasom. On ima prava na to. Ja mu ne zabranjujem.
Što znači... da on to ne želi. Hoće da mi udovolji, da ga ne bih oterao.
Da ga u buduće ponovo upotrebljavam za taj posao. Ja već neko vreme pokušavam da ga se otarasim. Povešću ga na vašar i računam da ću da izvučem za njega neku kintu. Takva stvorenja ni za šta nisu. Najbolje bi bilo da ih ubiju.
Liki zaplaka. Estragon mu priđe maramicom da mu obriše suze. Ali liki ga puče jako u cevanicu i ovaj poče da cmizdri.
Gad, osakatio me, neću više moći da hodam. Ja ću te nositi ako za treba, Vladimir reče nežno. Sam vam rekao da je on zao prema nepoznatim ljudima, ali sada više ne plače.
Vidite, sa ljudskim suzama je uvek isto. Čim jedan čovek počne da plače, negde na svetu drugi prestane. A tako je i sa osmehom.
Estragon pljunu Likija, a onda ode i sede malo dalje od njih. Vladimir i dalje grdi Pozoa što je okrutan prema Likiju, ali Pozo onda zabrinuto kaže kako je Liki taj koji njega muči već dugo i da je vrlo lako moglo da se desi da bude obrnuta situacija, da on bude Likijev rob. Ubrzo se smirio, a onda rekao kako to što je upravo kazao nije istina i promenio temu. Vladimir kaže kako nikad neće da se smrkne jer bi to značilo da mogu da odu i da se Godot danas nije pojavio. Jedva čeka, Pozo pogleda u nebo i reče svima da pogledaju.
Poče da priča nešto o sumraku. Uživeo se kako ovo nebo počinje da gubi sjaj i uskoro će noć. Noć koja će sve kad tad da nas pokrije jer tako funkcioniše ovaj surovi život.
Pozo onda odluči da pre nego što ode želi da se nekako oduži Vladimiru i Estragonu što su mu pravili društvo. Pitaj ih da li im nešto treba. Estragon kaže da bi mu jedan zlatnik baš dobro došao, ali Vladimir se ne slaže sa tim jer kaže da oni nisu prosjaci.
Pocoj mu onda nudi da Liki nešto uradi za njih. On može da igra, da peva, da recituje, da misli i tako dalje. Primetio je i da mu je nestala lula. On misli, upita Vladimir. Ja bih više hteo da ga vidim da igra, reče Estragon.
A ja da misli, ponovo Vladimir. A šta kažete da prvo igra, a onda da misli, reče Estragon. Poco se složio sa tom idejom.
Prvo će da igra, pa onda nek misli. Liki spusti prtljag i krene da igra, ali ubrzo stade. Još, naredi Poco. Liki ponovi iste pokrete i stade. Estragon reče da taj ples nije ništa posebno.
Poco kaže da je on ranije umeo mnogo bolje da pleše i da je znao razne igre, ali da sada ume samo ovu. Svi su zaboravili šta su još tražili od njega. Vladimir se onda najzaceti i reče Pocov, ajde sada mu recite da misli.
Dajte mu njegov šešir, on ne može da misli bez njega, reče Poco. Estragon nije hteo nakon onog udarca koje je dobio, pa Vladimir uze likjev šešir i doda mu, ali liki se ne miče. Morate da mu ga stavite na glavu.
Vladimir priđe Liki u odleđa, stavi mu šešir na glavu pa se naglo povuče. Liki krenu da govori nešto potpuno absurdno i nerazumno. Koristio je kompleksne reči i razne naučne termine, ali ništa nije imalo smisla, a često bi zastajao, zamuckivao i gubio se u rečima.
Uzevši u obzir postojanje jednog ličnog boga. koji postoji izvan vremena i prostora, koji nas voli, koji pati zajedno sa onima uronjeni u muke. Utvrđeno je van svake sumnje da čovek zbog nepoznatih razloga, nepoznatih neutvrđenih razloga, nepoznatih naših poslova, napuštenih, nedovršenih poslova, puštenih i nedovršenih. Vladimir i Estragon su sa začuđenjem slušali ovaj nerazumni govor, a Pozo se sve više nervirao i teško mu je bilo da ga sluša.
Liki nije stajao i govor je postajao sve absurdniji. Pozo nije mogo više da sluša pa povuče konopac i svi počeše da uzvikuju. Liki poče da se koprca i vuče konopac, ali nije stao sa govorom, već nastavio da urliče svoj tekst.
Svi skočiše na njega da ga obuzdaju. Njegov šešir brzo uzviknu poco. Vladimir dograbi šešir nakon čega liki naglo ućuta i pade na zemlju. Vladimir krenu da zaviruje u šešir sa čuđenjem, ali mu ga poco otme iz ruke, baci na zemlju i krene da gazi.
E sad više nećeš misliti. Ustaj svinjo! Krene da ga šutira. Ustaj mrcino! Podignite ga!
Estragon i Vladimir usprave Likija pa ga puste, ali on opet pade na zemlju. On to radi namerno, mora da ga pridržavate, ajde! Uspraviše ga ponovo i sad ga drže.
Pozo uze kofer i stavi mu ga u ruku. On ga prvo ispusti, ali Pozo urade to nekoliko puta dok Liki nije nastavio da drži kofer. A u drugu ruku mu je isto tako stavio korpu.
Odmaknite se! Ova dvojica ga pustiše. Liki se na trenutak zaljulja, ali ostade na nogama.
Vratio se u prvobitno stanje. Pocao je onda tražio po džepovima neki sat da vidi koliko je sati, ali ga nije našo. Mislio je da mu je možda ispao, pa su svi krenuli da traže sat, jer je to neki vredan sat koji je on dobio od oca, ali nisu uspeli da ga nađu.
Pocao je hteo da ode, ali nije mogo da pođe. Krenuo je prvo u suprotnom pravcu, A onda udario bičem da Liki krene, krenuo je da ga vuče ali se ubrzo zaustavi, zaboravio je stolicu, Vladimir mu je dobaci, poco reče s Bogom, a onda on i Liki odoše. Kada su ostali sami, Vladimir kaže Estragonu da oni poznaju ovu dvojcu odranije, ali Estragon kaže da nije, da ih je pomešao sa nekim drugim. U tom momentu dolazi neki dečak i prilazi im polako i bojažljivo.
Oni mu kažu da slobodno priđe, ali on je baš bio uplašen i prilazio bi malo po malo. Jel donosiš poruku od gospodina Godoa, upita Vladimir? Da gospodine, zašto kasniš?
Uplašio sam se. Zašto si se uplašio? Jel od one dvojice?
Da gospodine. Od urlikanja i pucanja bića. Estragon ljutito uhvati dečaka. Reci nam bre istinu, što kasniš? Vladimir ih je razdvojio, a onda pitao dečaka šta ima da im kaže.
Gospodin Godo mi je rekao da vam prenesem da neće doći večeras, nego sutra uveče. Sigurno. Jel ti služiš kod gospodina Godoa?
Upita Vladimir. Da gospodine. Šta radiš? Čuvam koze.
Jel je dobar prema tebi? Da, gospodine. Ne tuče te?
Mene ne tuče, gospodine. A koga tuče? Tuče moga brata, on čuva ovce. A zašto tebe ne tuče?
Ne znam, gospodine. Jel ti daje dovoljno da jedeš? Da, gospodine. Dobru hranu?
Dosta dobru, gospodine. Gde spavaš? Na tavanu, u senu, sa mojim bratom.
Jel si nesrećan? Dečko zaćuta na ovo pitanje. Čuješ li? Jel si nesrećan? Ne znam, gospodine.
Ne znaš da li si nesrećan? Ne znam, gospodine. Mmm, to je isto kao i ja.
Dobro, možeš da ideš. Kaži godovu da si nas video. U redu, gospodine. Dečak ode. Dečak ode.
Doći će neko sa manjim stopalima i one će ga usrećiti. Pa zar ne misliš, bos, da hodaš? Vladimir začutno upita. I Isus je išao, bos. Pa Isus je živeo u mestu gde je bila topla klima, a ovde je hladno.
Estragon odgovara, gde je bila topla klima i gde su ljudi razapinjali na krst. Ti si lud. Ajde da se sklonimo, hladno je. Estragon pogleda u ovo drvo. Šteta što nemamo konopac.
Nemoj da misliš sada na to, ajde da idemo. Koliko se mi dugo znamo, Vladimire, imali 50 godina? Sećaš li se onog dana kada sam skočio u reku, a ti si me spasio? Ne znam, možda i ima 50. Sve je to prošlo i sada nebitno. Pitam se, da li bi bilo bolje da smo se još davno rastali?
Ne znam, možemo se i sada rastati ako misliš da je tako bolje. Sad je to beskorisno. Podseti me samo sutra da ponesem konopac. Dobro, hoću, nego ajde više da idemo. Ajde, polazimo.
Zavesa kreće da se spušta, a oni i dalje stoje nepomični. Kraj prvog čina. Drugi čin. Sutra dan, isto vreme, isto mesto. Estragonove cipele i likjev šešir stoja na istom mestu.
Drvo je dobilo listove. Ulazi Vladimir i počinje nepredvidivo da korača u svim pravcima, a onda počinje da peva neku kratku pesmu o psu koji je ukrao hranu iz kuhinje, onda ga je kuvar ubio varjačom pa su ga drugi psi sahranili i na grobu napisaše kako je umro. Ulazi Estragon oborene glave. Vladimir ga zagrli i ubita.
Gde si spavao, su te opet tukli. Ja da sam bio sa tobom ne bi te tukli. Bilo ih je deset, odgovara Estragon. Ne mislim da bih te branio, već bih te sprečio da se izložiš toj tuči.
A sada treba da budemo radosni, jer smo se opet sreli. Šta ćemo da radimo sada, upita Estragon. Čekat ćemo Godoa.
Aha, to je istina. Vladimir pokaza na drvo i reče kako je olistalo. Razmišlja da li su uopšte na istom mestu jer drvo nije moglo da olista za jednu noć. Estragon se ne seća drveta, a jedva se seća i one dvojice.
Seća se samo da mu je jedan dao kosti i da ga je drugi šutnuo. Čega ima ovde što bi se moglo raspoznati? Ja sam ceo svoj život proveo po ovakvim peščarama.
I ti sada hoćeš da raspoznajem nijanse? Vladimir se onda seti kada su nekada davno bili na nekom lepom mestu i brali groždje, ali Estragon se ni toga ne seća. Onda su krenuli nešto da pričaju, ali bi nastajala tišina odmah nakon par reči, jer nisu mogli da nađu Temur za razgovor. Ovo se dešavalo desetak puta.
Vladimir ponovo pokazuje na drvo i čudi se kako je olistalo za jednu noć, a Estragon ga ubeđuje da to nije isto drvo i da nisu na istom mestu kao juče, i da je verovatno prošlo više vremena od tada. Vladimir onda ugleda cipele. Eno ti ih cipele, na istom mestu gde si ih ostavio.
Ovo nisu moje. Kako bre nisu tvoje? Moje su bile crne... A ove su žute, to jest bile su sive. Vladimir uze jednu cipelu.
Ko bi reko, neko je našo tvoje cipele i uzeo ih, a ostavio svoje. Probaj ih, možda ti odgovaraju. Ma ne mogu, velike su mi. Ajde, pomoći ću ti.
Vladimir uze cipeli i pomogne Estragonu da ih obuje. Estragon ustade da korača. Taman su mi.
Mada, ne, ipak su mi velike. Zadrži ih ti svakako, jednog dana ćeš da imaš čarape i neće da ti budu velike. Estragon je ponovo ogladneo. Vladimir kaže da ima rotkvicu i repice. Estragon je ponovo hteo šargarepu ali kako nije bilo, tražio je rotkvicu.
Vladimir mu je dade ali Estragon odbi. Ova je crna, a ti dobro znaš da ja volim samo crvene. Reče da ide da traži šargarepu ali se ne miče. Onda sede pored drveta.
na isto mesto kao i juče. Stavi glavu među kolena i zaspi. Vladimir skinu svoj kaput i pokri ga, a zatim počne da korača tamo amo, kao malo pre.
Estragon se naglo trgnu iz lošeg sna i poče da priča kako je padao. Vladimir ga odmah prekinu, jer ne želi da čuje njegov san. Hajdemo odavde, reče Estragon. Ne možemo.
Zašto? Čekamo Godoa. Aha, to je istina. Vladimir nađe na zemlji likijev šešir, sad je siguran da su na istom mestu, kao juče. Uze i proba ga, da ga Estragonu da ga i on proba.
Estragon onda dade njegov Vladimiru. I tako su u krug probali svaki šešir ponekoliko puta dok se nisu smorili. Zadržat ću likijev, reče Vladimir, udobniji je.
Hajde da se igramo po coa i likija, da nam vreme brže prođe. Počeše da glume ovu dvojicu dok nisu nešto čuli, kao da neko najlazi. Vladimir se usreći i zagrli Estragona misleći da je Godot došo. Onda ponovo čuše nešto, ali sa druge strane. Mislili su da se sakriju, a onda se postaviše jedan na jednu stranu, a drugi na drugu, da osmatraju.
Nikog nisu videli, pa su nastavili da se zezeju kako bi im brže prošlo vreme. Ulaze poco i liki. Pozo je sada slep. Konopac do Likija je mnogo kraći da bi Pozo mogo lakše za njim. Liki je i dalje natovaren i ima na glavi nov šešir.
Liki vidi ovu dvojicu i naglo zastade. Pozo udari u njega pa obojica padoše. Pozo doziva upomoć. Vladimir je srećan što se Pozo pojavio jer će sada vreme brže da im prođe.
Estragon ga je zaboravio i misli da je to Godot. To je Pozo. Juče ti je dao kosti, zar se ne sećaš?
U pomoć, ponovo uzviknu poco. Možda ima još kostiju, ajde, zatraži mu, reče Estragon. A kako bi bilo da mu najpre pomognemo, vidiš da ne može da ustane.
A šta mu je? Ne znam. Ajde, zatraži mu kosti, pa ako odbije, ostavit ćemo ga, nek trlja glavu.
Alo, ljudi, može malo milosti. Vladimir poče nešto da filozofira. Učinimo nešto dok nam se pruža prilika. Ne dešava se to svakog dana da smo mi nekome potrebni. Ovaj poziv za pomoć upućen je, pre bi se reklo, čitavom čovečanstvu, ali sada, na ovom mestu, mi smo jedini koji ga čujemo, tako da mi predstavljamo čovečanstvo u ovom trenutku.
U pomoć platit ću vam, koliko, upita Estragon, sto franaka. To nije dovoljno. Dobro dvesta, Vladimir nastavlja. Mi čekamo, nama je dosadno.
Sada nam se ukazuje prilika da se razonodimo, a šta mi činimo? Puštamo je da propadne. Alo, baki, digni me palsam, dam ti trista, ma i četrsto. Vladimir najzad krene ka pocu da ga podigne, ali kada je prišo, saplete se o prtljak pa pade i on. Estragon gleda ovu trojicu na podu.
Me zebava be neko ovde be. Idem ja odavde. Čekaj i zaustavi ga, Vladimir. Pomogni mi da ustanem i idemo zajedno. Estragon pruži ruku Vladimiru, ali on je povuče prejako pa pade i Estragon.
Šta se to desilo? Upita Pozo. Vladimir odgovara. Oćeš li bre da umukneš već jednom?
Kakva napasto čoveka, samo misli na sebe. Nakon kratke tišine, Pozo opet pozva upomoć. Opet ti gade. E, sad ću ti izlomim pičicu. Vladimir krenu na Pozoa i napuni ga s pesnice u glavu.
Ovaj poče da beži, puzeći i vrišteći. Udalji se malo, a onda pade na zemlju, nepomičan. Ujebote, možda je umreo.
Nisi trebao to da radiš, reče Estragon. Pa ti si teo da ga tepam. Jeste, to je istina.
Šta ćemo sada? Pokušaj da ga pozoveš. Gospodine Pozo, vratite se.
Nećemo vam ništa. Pozo ne odgovara. Nakon kraće pauze, Vladimir i Estragon ustaju.
Hajdemo odavde, reče Estragon. Ne možemo. Zašto? Čekamo Godoa.
To je istina. Najzad pomogoše pocovu da ustane, ali nije mogo sam da stoji pa su morali da ga pridržavaju. Jel vam je sada bolje, gospodine poco?
Ko ste vi? Pa zar nas se ne sećate? Bili ste ovde juče.
Ja sam slep. Šta? Od kada?
Imao sam vrlo lep vid, ali jednog lepog dana probudio sam se slep, kao sudbina. Ponekad se pitam, da li još ne spavam? Nemojte da me ostavite, nastavlja poco.
Dovedite mi mog slugu. Liki leži na zemlji i izgleda da spava. Estragon krene do Likija. Prvo povuci konopac, pa ako neće, onda ga slobodno šutni par puta u stomak.
Ako neće ni to, onda šutiraju lice. Estragon krenu odmah da šutira i time je povredio nogu pa se pomerio. Liki se osvesti i polako ustade. Šta se to desilo, upita poco. Ništa, moj prijatelj se povredio, a Liki skuplja prtljag.
Zar nas se stvarno ne sećate? Videli smo se juče. Poco se uopšte ne seća šta je bilo juče.
On i Liki se spremiše da krenu ali Vladimir ih zaustavi. Pre nego što pođete recite mu da peva. Ili da misli, da peva?
Kako da peva? Pa on je potpuno nem. Šta? A od kada je nem?
Poco se naljuti. Ne znam, jednog dana je onemeo, jednog dana. Zar vam to nije dovoljno? Prestanite da mi probijate glavu tim vašim pitanjima o vremenu. Poco i Liki odoše.
Estragon je umeđu vremenu zadremao. Vladimir se pita da li je poco zaista slep, zar bi pravi slepac rekao da nema pojma o vremenu. Vladimir ga gleda dok spava i razmišlja koliko Estragon u stvari nema pojma o životu, koliko je glup i naivan, a isto tako misli da postoje ljudi kojima i on izgleda isto tako naivno.
Dolazi onaj dečak od juče, Vladimir kreće da mu postavlja pitanja. Šaljete gospodin Godot? Da gospodine!
Si ti dolazio juče? Ne, gospodine. Sad prvi put dolaziš? Da, gospodine. Pretpostavljam da Godot neće doći večeras?
Da, gospodine. Ali doći će sutra? Da, gospodine.
Sigurno? Da, gospodine. Kako je tvoj brat? Bolestan je, gospodine.
Možda je on bio juče? Ne znam, gospodine. Kakvu bradu ima gospodin Godot? Mislim da je bela, gospodine.
Šta treba da kažem gospodinu Godovu, gospodine? Reći ćeš mu da si me video. Jel ti sigurno znaš da si me video?
Nećeš sutra opet reći da me ne poznaješ. Nastade tišina, a onda dečko pobeže. Estragon se budi i hoće da idu. Hajdemo daleko odavde. Ne možemo, odgovara Vladimir.
Zašto? Jer treba sutra ponovo da dođemo ovde da čekamo Godoa. To je istina. Ali šta kažeš da se mi otkačimo od tog Godoa? Upita Estragon.
On bi nas verovatno kaznio kada bi to uradili, odgovara Vladimir. Pogledaše u drvo. A kako bi bilo da se obesimo?
Upita Estragon. Imali su kod sebe neko uže, ali je bilo slabo i kratko. Obesit ćemo se sutra, sem ako Godo dođe.
To će nas jedino spasiti, reče Vladimir. Dobro, hoćemo li da pođemo? Hoćemo, hajde, ostadoše nepomični.
Kraj dela. Karticu sa likovima možete preuzeti sa linka iz opisa. Hvala što ste slušali i udarite subscribe za još prepričanih knjiga. Do vidjenja!