Moja doma, moja doma Rastim na zemljosti u svobodanom I me prinosim od svug Socialistička federativna republika Jugoslavia, unutar koje se nalazila i Socialistička republika Hrvatska. Bila je konglomerat nacija, jezika, kultura i religija. Glavni grad bio je Beograd u Socialističkoj republici Srbiji. U trenutku raspada 1991. godine imala je oko 23,5 milijuna stanovnika.
Ustavno je bila definitivna konglomerat. definirana kao Federacija šest republika i dviju autonomnih pokrajina. Činili su je šest naroda Srbi, Hrvati, Muslimani, Slovenci, Makedonci i Crnogorci, te narodnosti, od kojih su Albanci bili najbrojniji. Za razliku od zemalja Istočnog bloka, Jugoslavijski sustav bio je otvorenijeg tipa, no Ustavom zajamčene slobode i ljudska prava bili su kršeni tolitarnom vladavinom Josipa Broza Tita i jakim represivnim aparatom komunističke partije. U Hrvatskoj se pod geslom Bratstvo jedinstvo.
Učinjenstvo tijekom 46 godina provodila unitarizacija i centralizacija Beograda. Sustavno se potiskivalo iskazivanje hrvatske nacionalne pripadnosti u jeziku, povijesti i tradiciji, a brojne su hrvatske intelektualce u domovini i emigraciji zatvarale, proganjale i likvidirale jugoslavenske tajne službe kao separatistički i protujugoslavenski element. Istodobno pripadnici srpske nacionalnosti su nerazmirno više bili zastupljeni u partijskim i državnim strukturama.
u policiji i vojsci u odnosu prema ukupnoj zastupljenosti u strukturi stanovništva. Pitanjem gospodarskog izrabljivanja i problemom neravnomirnog sljevanja republičkih sredstava u Beograd, Hrvatska je krajem 60. i početkom 70. godina otvorila pitanje nacionalne ravnopranosti u Jugoslaviji. Godine 1971. masovnim nacionalnim demokratskim pokretom nazvanim Hrvatsko prolječe, dio Hrvatskog državno-partijskog rukovodstva Matica Hrvatska i studenti, Odlučnije su se založili za radikalne promjene cjelokupnoga gospodarskog i političkog stanja, tražeći veću samostalnost Hrvatske. Pokret je doživio slom. Njegovi su vođe smijenjeni i pozatvarani, a kaznenih progoni zahvatili su osam studenta i širi krug stanovništva, koje je vlast proglasila nepodobnima.
Nakon sloma Hrvatskog proljeća, središnji politički događaj bilo je donošenje Ustava Socialističke Federative Republike Jugoslavije i Socialističke Republike Hrvatske 1974. godine, koji su postali osnovnicom budućih dalekosežnih političkih događaja. promjena. Ustroj države je poprimio konfederalno obilježje, a republike su počele stjecati veća državna prava.
večeras sljedeći proglas. Radničkoj klasi, radnim ljudima i građanima, narodima i narodnostima socijalističke federativne Republike Jugoslavije. Umro je drug Tito. Nakon Titove smrti 1980. godine počele su se osjećati posljedice prethodnih desetljeća. Jugoslaviju je zahvatila najdublja i najjača ekonomska kriza.
Krediti, dobiveni sredinom 70. na zapadu, Stigli su na naplatu, a uz pojačanu inflaciju rasla je i nezaposlenost. Nespremnost Titovih nasljednika u predsjedništvu SFRJ da provedu radikalne promjene, izvedu zemlju iz gospodarske krize i provedu demokratizaciju sustava vlasti, samo je ubrzalo na dolazeći raspad Jugoslavije. Istodobno u većini istočnoevropskih država jednostranački komunistički režim zamijenilo je više stranačije i demokracije. Bio je to početak novog razdoblja evropske povijesti, što je simbolično naznačeno rušenjem Berlinskog zida u studenom 1989. Taj proces zahvatio i Hrvatsku.
Međutim, mirnom razvoju demokracije suprostavio se velikosrpski projekt iz 19. stoljeća, prema kojem je zapadna granica Srpske države, takozvane Velike Srbije, planirana duboko na hrvatskom teritoriju, na pravcu Virovitica, Pakrac, Karlovac, Ogulin, Karlobag. Medijska hajka radi stvaranja uvjeta za njegovo provođenje već je bila pokrenuta objavljivanjem nacrta Memoranduma Srpske Akademije Nauka i Umetnosti u Beogradskim večernjim novostima krajem rujna 1986. godine. Srpski nacionalisti i srbijansko političko vodstvo, predvođeno Slobodanom Miloševićem, te velik dio dužnostnika Srpske pravoslavne crkve, Isticali su navodnu ugroženost Srpstva u Jugoslaviji, a zapravo su težili što većoj centralizaciji države i dominaciji Srbije nad ostalim jugoslavenskim republikama.
U skladu s velikosrpskom politikom iz Beograda, već početkom 1990. u Socialističkoj Republici Hrvatskoj su organizirani protuhrvatski mitinzi, takozvana događanja naroda, Srba iz Hrvatske, koji su pohodili i mitingaši iz Srbije, a po uzoru na već ranije mitinge u Vojvodini, Cenogori i Kosovu, za koji su smijenjena njihova politička rukovodstva. Takvi događaji vodili su za oštravanju srpsko-hrvatskih političkih odnosa. što je u sječnju 1990. prekinut 14. zvaredni kongres Saveza komunista Jugoslavije u Beogradu.
Kongres je napustila slovenska, a zatim i hrvatska delegacija, čime je SKU prestao postojati. Na posljedku upadom Narodne banke Srbije u monetarni sustav Jugoslavije, zadan je jedan od završnih udaraca nastojanjima Saveznog premijera Ante Markovića da provede gospodarsku reformu i izvede državu iz krize uz potporu međunarodne zajednice. Čvrsti Jugoslavijski. Hrvatski okvir pucao je po šavovima.
Proces demokratizacije u Sloveniji i Hrvatskoj nije se mogao zaustaviti. U travnju i početkom svibnja 1990. u Hrvatskoj su održani slobodni višestranački izbori, na kojima je pobjedila Hrvatska demokratska zajednica predvođena Franjom Tuđmanom. Na rezultate izbora u Hrvatskoj u dogovoru sa srbijanskim dužnostnicima, dužnostnicima.
Vojne vlasti SFRJ reagirale su protuustavnim oduzimanjem gotovo cijelokupno. Hrvatske teritorijalne obrane. Time je JNA osigurala nadmoć u slučaju oružanog raspleta sveočitije političke krize u Jugoslaviji, kojim je predsjednik Socialističke republike Srbije Sloboda Milošević već zaprijetio na vidok dan 1989. u govoru na velikom mitingu Srba na Kosovu polju. Više je nego očito da je već tada svoje oružane bitke, koje je pritome najavio, planirao provesti uz pomoć JNA. Danas opet smo u bitkama i pred bitkama.
One nisu oružane, mada i takve još nisu isključene. U natoč takvoj prijetnji, novi višestranački sabor Republike Hrvatske je na konstituirajućoj sjednici 30. svibnja 1990. izabrao doktora Franja Tuđmana za predsjednika predsjedništva Socialističke Republike Hrvatske. Zatim su u srpnju prihvaćeni amandmani na Ustav Socialističke republike Hrvatske kojima je iz naziva državljana.
uklonjen pridjev socijalistička, a utvrđeni su novi povijesni grbi zastava. Istodobno je srbijanski tisak provodio huškačku promičbenu djelatnost, evocirajući tragične događaje koji su se Srbima dogodili za vrijeme nezavisne države Hrvatske. Dana 25. srpnja dio Srba iz Hrvatske na mitingu u mjestu Srb donio je deklaraciju o suverenosti i autonomiji Srba u Hrvatskoj, čime su jasno naznačili da ne prihvaćaju Hrvatsku. U stvari je komuna Srpskog naroda. Ovo je ustanak Srpskog naroda, ali ustanak bez oružja.
odanosti dijela tadašnjih milicajaca, legalno izabranoj hrvatskoj vlasti. U skladu s potrebom ustrojavanja i naoružavanja većeg broja ljudi spremnih za obranu Hrvatske, 5. kolovoza 1990. počeo je prvi tečaj za obuku novih policijskih službenika, nazvan Prvi hrvatski redarstvenik, kao prva hrvatska oružana postrojba u novoj hrvatskoj državi. I trebate biti čuvari mirnog sna naših građana. Čuvari blaga naših ljudi, ali čuvari i ustavnog i pravnog poredka Republike Hrvatske. To je bila jezgra iz koje se razvijela hrvatska oružana sila u domovinskom ratu, jer su prvim hrvatskim redastvenicima popunjene antiteroristička jedinica Lučko i druge elitne hrvatske oružane postrojbe u sastavu hrvatske policije i vojske.
Pojava naoruženih građana srpske narodnosti u oči najavljenog referenduma o srpskoj autonomiji koji nije bio utemeljen u republičkim i saveznim propisima, navela je Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske da poduzme zakonom propisane radnje. Namjera Hrvatske policije je da pod svoju kontrolu stavi oružje namjenjeno rezervnom sastavu MUPA Republike Hrvatske u policijskim postajama u Dalmaciji i Lici, gdje se učinjaju učinjenje o zemlji. Uz potporu službi Srbije i NAA pripremala oružana pobuna Srba, srpskim ekstremistima poslužila je kao neposredan povod za proglašenje ratnog stanja.
Tako su 17. kolovoza 1990. naoružani pobunjenici zaposjeli prometnice na Kninskom području, a balvanima i kamenjem zapriječili glavne cestovne pravce iz unutrašnjosti Hrvatske prema Dalmaciji. Pokušaj Hrvatske policije da uspostavi red i osigura mir na tom području Spričan je u njom. učila je federalna vojska, Jugoslavenska narodna armija.
Takozvana Balvan revolucija, koja se u rujnu proširila i na Banovinu, početak je oružane pobune dijela Srba u Hrvatskoj protiv demokratskih i zabranih hrvatske vlasti kada je stvaranja takozvane Velike Srbije na većem dijelu teritorija bivše Jugoslavije. U takvim okolnostima, Sabor Republike Hrvatska je 22. prosinca 1990. proglasio novi takozvani Božićni ustav Republike Hrvatske. Novim ustavom Republika Hrvatska određena je kao jedinstvena i nedjeljiva, demokratska i socijalna država. Njegovim odredbama promiču se ljudska prava i slobode, odnosno ravnopravnost svih građana pred zakonom, te višestranačka demokracija, tržišno gospodarstvo i pravo privatnog vlasništva.
Istodobno u Kninu je proglašena takozvana Srpska autonomna oblast Krajina, koja je obuhvatila općine sa znatnim udjelom građana srpske narodnosti u Dajanju. Dalmaciji i Lici, te Banovini i Kordonu. Poslije su takve oblasti proglašene i u Slavoniji. Da kako, one su bile ilegalne, protuustavne i nevrijedeće.
Početak 1991. donio je nove prijetnje Hrvatskoj. Nemogućnost da političkim sredstvima nametnu svoju volju prisilila je vodstva Srbije i JNA na agresivniji pristup. JNA je planirala uporabiti silu i spriječiti jačanje hrvatskih policijskih snaga, iako se ono provodilo u skladu sa zakonom, da kako glavni cilj bio je svrgavanje demokratskih i zabrane vlasti u Republici Hrvatskoj.
Nakon uhičenja virovitičke grupe i naloga Vojnog suda JNA u Zagrebu, da se privede ministar obrane Republike Hrvatske Martin Špegelj, Uvođenje izvarednog stanja u Jugoslaviji u sječnju 1991. činilo se neistotno. To više jer je pozornost svijeta tada bila usmjerena prema savezničkoj vojnoj intervenciji na Irak, pokrenutoj zbog iračke okupacije Kuwaita. Ipak izvaredno stanje u sječnju 1991. nije uvedeno, ali je zato u Hrvatskoj, u Veljači i Ožujku došlo do nove serije mitinga Srba u Kninu i Vukovaru, u Belome manastiru, Dalji, Boboti, Mirkovcima, Trpinji i Moravu selu. Isključivo zapadnog linije, Karlovac, Ogulin, Karlovac, Milovitica.
Pojačane su provokacije srpskih ekstremista. Posebno žestoki bili su sukobi hrvatske policije sa srpskim teroristima početkom ožujka 1991. u Pakracu i na Vršicu. na Plitvicama na uskrs, kad je ubijen hrvatski policajac Josip Jović, prvi poginuli hrvatski branitelj u Domovinskom ratu. Dan poslije, vodstvo pobunjenih Srba je u Titovoj Korenici donijelo odluku o prisajedinjenju sa Ukrajine i izdalo zapovjed za mobilizaciju teritorijalne obrane sa okrajine, čime praktički razotkrilo svoj glavni cilj.
Najkrvaviji je bio 2. svijetnja 1991. kad je iz zasjede ubijeno 12 hrvatskih policajaca u Borovu selu, a jedan u Polači kod Zadra. Nakon događaja u Pakracu u Ožujku je propao još jedan pokušaj Jugoslavenskog vojnog vrha da na sjednici predsjedništva SFRJ isposluje uvođenje izvarednog stanja u državi. No u Svibnju se takva prosrpski orijentirana armija nametnula u kriznim područjima Hrvatske kao tampon zona između srpskih terorista i hrvatskih policijskih snaga, čime je JNA otvoreno preuzela ulogu zaštitnika i saveznika poboljenih Srba u pokušaju rušenja demokratske izabrane vlasti u Hrvatskoj.
Odbijanjem Srpsko-Crnogorskog bloka u predsjedništvu SFR je da u redovitoj proceduri potvrde Stjepana Mesića za predsjednika. u Ljubnju je blokiran i rad predsjedništva SFRJ. Nakon nelegalnog referenduma za prisajedinjenje, donesena je odluka o priključenju Sao Krajine Republici Srbiji i ostanku u Jugoslaviji, uz naglasak da je teritoriji Sao Krajine sastavni dio jedinstvene državne teritorije Republike Srbije. Zbog prijetnja uporabe JNA radi očuvanja SFRJ, u travnju 1991. počelo se učiniti Ustrojavanje vojnopolicijskih postrojbi pod imenom Zbor Narodne garde, ZNG. Do kraja svibnja 1991. ustrojene su četiri brigade ZNGA.
Legendarni Tigrovi, Gromovi, Kuni i Pauci. iz kojih su rekrutirani i pripadnici kasnije ustrojenih gardijskih brigada Sokolovi, Pume i Vukovi. Izlizanja morala hrvatskih građana, ali i radi odvraćanja od moguće agresije, na stadionu NK Zagrebu u Krančevićovu.
u Zagrebu 28. svibnja 1991. održana smotra postrojbi ZNGA. Taj datum slavi se kao Dan oružanih snaga Republike Hrvatske. Kad je srpsko vodstvo odbilo preustroj Jugoslavije u konfederalnu državu, Hrvatska i Slovenija krenule su u proces osamostaljenja. Tako je Sabor Republike Hrvatske 25. 19. lipnja 1991. na temelju rezultata referenduma održanog 19. svibnja 1991. prihvatio deklaraciju o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske, kao i povelju o pravima Srba i drugih nacionalnosti u Republici Hrvatskoj. Rođena je država Hrvatska, nekada joj je sretan i dug život.
Svjetlje počeo postupak razdruživanja Republike Hrvatske od drugih republika i SFRJ, odnosno postupak za međunarodno priznanje Republike Hrvatske. Doduše, na zahtjev Evropske zajednice, brimskim sporazumom, Slovenija i Hrvatska prihvatile Učinili su tromjesečnu odgodu realizacije deklaracije i nadzor promatračke misije kako bi se pregovori o mirnom rješenju Jugoslavenske krize mogli nastaviti, no umjesto postizanja dogovora o mirnom rješenju krize su ukladno dogovoru Srbijanskog političkog učinja. vodstva i vodstva JNA, terorističke akcije srpskih ekstremista u Hrvatskoj prerasle su srpni 1991. u otvorenu i nemilosrednu agresiju Srbije, odnosno JNA i srpsko-cenovovskih snaga na Republiku Hrvatsku.
Krajem rujna i početkom listopada 1991. počeo je opći napad na svim bojištima u Hrvatskoj s ciljem da za 20 dana slome obramu Republike Hrvatske. Istodobno, rezolucija 713 viječa sigurnost. Uvijek je uvijek uvijek uvijek uvijek uvijek uvijek uvijek uvijek uvijek uvijek uvijek uvijek uvijek uvijek uvijek uvijek uvijek uvijek uvijek uvijek uvijek uvijek uvijek uvijek uvijek uvijek uvijek uvijek uvijek uvijek uvijek uvijek uvijek uvijek uvijek uvijek uvijek uvijek uvijek uvijek uvijek uvijek uvijek uvijek uvijek uvijek uvijek uvijek uvijek uvijek uvijek uvijek uvijek uvij U područje Republike Hrvatske došle su zaštitne snage UENA, UNPROFOR. Rasporedile su se u istočnoj i zapadnoj Slavoniji, te u dijelovima Dalmacije, Like, Banovine i Korduna, u četiri predviđene takozvane UNPA zone, područja pod zaštitom UENA, sjever, zapad, istok i jug.
Poseban problem bila su područja pod okupacijom JNA, koja su Vence ovim planom trebala odmah i bezuvjetno biti vraćena pod hrvatsku vlast, Zahvaljujući spremnosti na krijevu, kompromis Hrvatskog vodstva i predsjednika Franje Tuđmana kao privremeno rješenje ta su područja imenovana takozvanim ružičastim zonama. Međunarodna zajednica obvezala se u najkraćem roku vratiti ih u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske, no to se nije dogodilo. Snage UN-a u Hrvatskoj nisu ispunile većinu svojih zadaća otvoriti komunikacije, osigurati povratak prognanih Hrvata i zaštititi preostale Hrvate u UMP-a područjima Ugojma je djeko. Nakon njihova mandata uvijeno više stotina, a protirano više tisuća Hrvata.
Za to vrijeme Hrvatska se brinula za više od pola milijuna prognanika i izbjeglica, ne samo iz Hrvatske nego i iz BiH, a Hrvatsko je gospodarstvo sve teže podnosilo stanje okupacije dijela Republike Hrvatske i prometnu izoliranost. Uz obrambeni rat Hrvatska je vodila i diplomatsku bitku za međunarodno priznanje, uz presudnu ulogu hrvatskih branitelja, koji su svojom hrabrošću, znanjem i ljubavom upornošću, zaustavili srpsku agresiju i spriječili potpunu od u okupaciju Republike Hrvatske. Nakon što je Srbijansko vodstvo odbilo mirovno rješenje Europske zajednice o preustroju Jugoslavije u zajednicu suverenih država, takozvani Keringtonov plan, Hrvatska je ubrzala postupak za svoje međunarodno priznanje. Pozitivno mišljenje za priznanje Hrvatske dala je Arbitražna komisija konferencije o miru u Jugoslaviji, utemeljena u rujnu 1991. u Hagu, radi rješavanja pravnih problema i donošenja odluka u skladu s međunarodnim.
22. svibnja 1992. primanjem u organizaciju Ujedinjenih naroda. No nakon što je, tvarem privremeno, zaustavljen u Hrvatskoj, ratni sukob zaprijetio je Bosni i Hercegovini. Već početkom listopada 1991. kad su INA i srpske paravojne postrojbe zapalile Hrvatsko selo ravno u općini Trebinje, postalo je jasno da se srpska agresija širi na Bosnu i Hercegovinu.
Do kraja 1991. prema scenariju već vidjenom u Hrvatskoj, Srbi u BiH proglasili su nekoliko srpskih autonomnih oblasti, poslje nazvanih Republika Srpska. Kao odgovor na to dio Hrvata u BiH, uglavnom iz zapadne Hercegovine, u grudama je proglasio Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu, poslje nazvanu Hrvatska Republika Herceg-Bosna, kao političku, kulturnu, gospodarsku i područnu cijelinu utemenjenu za zaštitu Hrvata u BiH. U odluci o njezinu ostivanju naglašeno je da se time ne dovodi u pitanje suverenitet i cjelovitost BiH.
Nakon što se nadpolovična većina građana, uglavnom muslimani i hrvati, krajem veljače 1992. na referendumu izjasnila za stvaranje neovisne BiH, u travnju je počela otvorena srpska agresija. Tijekom rata u BiH prognano je više stotina tisuća muslimana, bošnjaka i hrvata. Golem broj izbjeglica iz BiH. potražio je utočište u slobodnim dijelovima Hrvatske, a mnogi su otišli u druge evropske države.
Da bi se vojno obranili od srpske agresije, Hrvati u BiH utemeljili su Hrvatsko viječe obrane, KVO, a muslimani armiju BiH. Zajedno su sudjelovali u obrani, no u Zapadnoj Hercegovini i Središnjoj Bosni ubrzo je došlo do njihova međusobnog sukoba. Službena hrvatska politika otvoreno je priznala neovisnost BiH i diplomatskim inicijativama. pokušavala zaustaviti besmisleni hrvatsko-muslimanski sukob.
Napokon je zaustavljen vašim sporazumom u ožujku 1994. koji je predvidio obnovu vojne suradnje i uspostavu Federacije Hrvata i Muslimana Bošnjaka u Bosni i Hercegovini. Nakon međunarodnog priznanja Republike Hrvatske i njezina primanja u Organizaciju Ujedinjenih Naroda, vlada Republike Hrvatske je uz pomoć europske i svjetske diplomacije pokušavala mirnim putem reintegrirati okupirane dijelove svoga teritorija. Veliki zagovaratelj mirnoga rješenja postojećega stanja u Hrvatskoj bila je vatikanska diplomacija i tadašnji papa Ivan Pavao II. Njegov dolazak u rujnu 1994. u Zagreb u koji je učinjen u posjet crkvi u Hrvata i Republici Hrvatskoj, te govor koji je tom prigodom održao, mogu se protumačiti kao snažna potpora mirnom rješenju sukova u Hrvatskoj u okviru međunarodno priznatih granica Republike Hrvatske. Radostan sam što mogu pozdraviti cijelu ovu voljenu zemlju i sve njezine stanovnike.
No, vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj, oslanjajući se na pomoć Srbije, odbijalo je svaki mirovni prijedlog koji je predviđao povratak okupiranog teritorija Republike Hrvatske u Hrvatski državno-pravni poredak, unatoč tomu što je i u rezolucijama Ujedinjenih naroda bilo jasno naznačeno da je taj teritorij privremeno okupiran, a sastavni dio Republike Hrvatske. Pobunjeni Srbi u Hrvatskoj nisu bili spremni prihvatiti ni jednu drugu političku opciju, posebice nesuživot s Hrvatima u istoj državi. Hrvatska je zbog toga, da bi oslobodila okupirane dijelove svoga teritorija, ispriječila dalje napade pobunjenih Srba, morala poduzeti ograničene vojne akcije. Od travnja do listopada 1992. Deblokiran je Dubrovnik i oslobođen okupirani teritoriji na jugu Hrvatske.
U lipnju 1992. oslobođeno je područje Miljevačke visoravni, s koje su pobunjeni Srbi neprekidno granatirali Šibenik i okola mjesta, pod krajem Sježi. U riječnja 1993. operacijom Gusar, odnosno Maslenica, oslobođeno je Zadarsko zaleđe s novskim ždrilom, taj je hidroelektrana Peruča, nedaleko od Sinja. A u rujnu 1993. hrvatski su vojnici i policaj. Iznenadnom akcijom oslobodili prostor takozvanog Medačkog džepa, odakle je Srpska vojska krajine topništom razarala Gospić. Zatim su u prosincu 1994. oslobodilačkom napadnom operacijom Zima 1994. hrvatske postrube započele niz operacija i akcija, čiji je cilj bio ovladavanje planinama i ustorom u Zaleđu Knina, kako bi se stvorili uvjeti za njegovo oslobađanje.
Akcijama Skok 1. utran 1995. i iskok 2. u lipnju 1995. te operacijom Ljeto 95. kojim su hrvatske snage ovladale bosanskim Grahovom i Glamočem, srpske snage u Kninu i Dalmaciji dovedene su u bezizlaznu situaciju. Unatoč voljim porazima vodstvo poboljenih Srbu u četvrtu 1995. nije prihvatilo ni prijedlog međunarodne zajednice, takozvani Plan Z4 o političkom riješenja. Hrvatska kriza je učinila učinjenju krize u Hrvatskoj, koji je predvidio iznimno široku autonomiju Srba, gotovo državu u državi, u dijelovima Republike Hrvatske s većinskim srpskim stanovništvom na području Glina i Knina.
Zbog toga su hrvatske oružane snage poduzele novu oslobodilačku vojno-redarstvenu operaciju Bljesak. Hrvatske su vlasti uložile znatne napore da osiguraju humani postupak prema srpskom stanovništvu. Srpskim civilima zajamčena su sva građanska prava, a pripadnici...
okupiranog teritorija Republike Hrvatske može riješiti samo vojnim putem. Završnu oslobodilačku vojno-redarstvenu operaciju, zvanu Oluja, Hrvatska je provela od četvrtog do osmog kolovoza 1995. godine. Uz oslobađanje vlastitog teritorija, Hrvatske snage su znano pridomljene i oslobađenju dijela okupiranog teritorija Bosne i Hercegovine, u koordinaciji s Armijom BiH, u operacijama Ljeto 95., Maestral i Južni potez.
To je to. To je omogućilo potpisivanje Dejtunskog sporazuma u studenom 1995. godine, odnosno prestanak rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. 12. studenog 1995. predstavnici pobudjenih Srba iz Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema u Erdutu su potpisali temelji sporazum o mirnoj reintegraciji toga područja u Ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske.
Spomenutim erdutskim sporazumom Hrvatsko je podunavlje 15. sjedinja. Sječnja 1998. napokon vraćeno u sastav Republike Hrvatske. Time je Hrvatska vlast u cijelosti uspostavila nadzor nad međunarodno priznatim granicama Republike Hrvatske.
Domovinski rat bio je legitiman, obrambeni i oslobodilački, jer je Republika Hrvatska bila napadnuta i prisiljena na obranu svoje neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti. Zahvaljujući hrabrosti i umjeću hrvatskih branitelja, te jedinstvu političkog vodstva i najvećega dijela njezinih građana, Hrvatska je u ratu pobjedila.