Protestantizam je općeniti naziv za sva kršćanska vjerska učenja koja su se odijelila od katolicizma nakon Reformacije u XVI stoljeću. Izvorno je bila obilježena naglašavanjem vjerovanja u opravdanje po vjeri, u svećenstvo svih svetih tj. vjernika i u autoritet Biblije. Protestanti odbacaju autoritet pape. Glavne protestantske grupe su: evangeličko-luteranske crkve, reformirane crkve (koristi se ponekad termin "kalvinisti"), anglikanci, evangeličke slobodne crkve sebe ubrajaju u protestantizam i sebe smatraju "nasljednicima reformacije". Tu se, primjerice, ubrajaju adventisti, baptisti i metodisti. Osim navedenih glavnih denominacija, nazivom protestanti obuhvaćene su i razne manje ili novije vjerske grupe poput anabaptista, independentista, kvekera (Društvo prijatelja), metodista i velikog broja drugih. Pod pojmom protestanti u užem smislu podrazumijevaju se pripadnici kršćanske konfesije nastale na njemačkom govornom području u vrijeme reformacije, pa se stoga povezuju prije svega s Martinom Lutherom i Philippom Melanchthonom, začetnicima luteranstva te te sa Huldrychom Zwinglijem i Jeanom Calvinom koji su reformaciju započeli u Švicarskoj i začetnici su druge osnovne protestantske grane - kalvinizma. Anglikanstvo je nastalo odcjepljenjem crkve u Engleskoj od Rima 1534. godine, kada je parlament proglasio kralja za poglavara crkve. U narednim su desetljećima anglikanci prihvatili znatne uticaje protestantske teologije. Pojam "protestanti" potiče od Speyerskog protesta evangeličkih staleža na mjesnoj skupštini Speyera koji se dogodio 1529. Protestovali su protiv ukidanja Speyerske odluke iz 1526. kojom je zemljama u kojima je provedena reformacija, bila obećana pravna sigurnost pozivajući se u svojim protestima na slobodu vjeroispovijesti za pojedinca. Iz religioznih i političkih razloga protestanti su bili stoljećima žrtve progona. Svjetovni vladari su se bojali za jedinstvo svojih područja vladanja prožetih katolicizmom, gdje se poistovjećivalo vlastito područje moći s područjem moći pape. S druge strane, na područjima kojima su vladali protestanti svirepo su bili mučeni i ubijani brojni katolici samo zato što su priznavali papu kao svog poglavara. Vrlo važan razlog velikog broja ratova bio je protestantizam. Primjerice, Hugenotski ratovi u Francuskoj ili Tridesetogodišnji rat koji je zahvatio cijelu Europu, a naročito Njemačku. Tek Augsburškim vjerskim mirom iz 1555. i Vestfalskim mirom iz 1648. protestantizam je dobio konačno službeno priznanje. Protestantska reformacija postala je nadaleko poznata po objavljivanju popisa prijedloga za akademsku raspravu “Devedeset pet teza ili Rasprava o moći i djelotvornosti indulgencija”, koje je 1517. godine sastavio Martin Luther i ona označava drugu vrstu raskola katoličke crkve. U stvarnosti, reformacija zapadnog kršćanstva je dugo bila u nastajanju i Martin Luther nije bio njen jedini vođa. Dok mnogi smatraju da je početak protestantske reformacije bio 1517. godine nakon objavljivanja teza Martina Luthera, stvarni datum njenog početka zapravo je bio pomalo nejasan. U suštini su postojala tri glavna reformatorska pokreta: jedan u Njemačkoj, jedan u Engleskoj i jedan u Švicarskoj, i svi su se odigrali otprilike u isto vrijeme tokom 16. stoljeća. Njemačka reformacija koju je predvodio Martin Luther općenito je pokret na koji većina ljudi pomisli kada se raspravlja o toj temi. Martin Luther je prije reformacije bio profesor teologije i svećenik. Zbog poslova svog reda posjetio je Rim gdje je obnašao dužnosti uobičajene za svećenika-gosta između jeseni 1510. i proljeća 1511. Bio je šokiran raskošnim i razuzdanim životom rimskog svećenstva i primijetio je nedostatak duhovnosti u cijelom Rimu koji je ostavio trajno negativan utisak na njega. Ovaj pesimistički pogled na crkvu se samo pogoršao nakon što je Luther upoznao dominikanskog fratra Johanna Tetzela. Tetzela je bio papin opunomoćenik za prodavanje oprosta. Naime, on je u papino ime prodavao oproštajnice odnosno pisma oprosta od prošlih i budućih grijeha, bez potrebe vjere i pokajanja a oproštenje se moglo kupiti ne samo za žive, već i za mrtve koji navodno borave u čistilištu. Novac od ovih oproštajnica bio je ulagan u obnovu bazilike Svetog Petra u Rimu. Martin Luther je hrabro tvrdio da obnovu bazilike treba platiti sam bogati papa. Kao odgovor na ovu kontroverzu o indulgenciji Luter je napisao svojih “Devedest pet teza” koje su trebale potaknuti raspravu o izdavanju oprosta uz pretpostavku da će se njegova zabrinutost čuti i razumjeti. Kopije prijedloga su poslane nekolicini prijatelja i nadbiskupu Albertu od Mainza koji je bio Tetzelov nadređeni i one su praćene zahtjevom da se fratrova propovijedanja zaustave. Lutherove pritužbe nisu naišle na očekivane reakcije i njegovo neodobravanje crkve se počelo širiti u rastuća teološka neslaganja. Luther je vjerovao da je gledište crkve koje je tvrdilo da je spasenje došlo i od Božje milosti i od dobrih djela i ljudskih postupaka bilo potpuno lažno i da ljudi nisu mogli zaslužiti spasenje svojim postupcima, već je to jednostavno bio čin Božje milosti koji prašta. Osim toga, Luther je došao do zaključka da samo Bibliju treba posmatrati kao jedini pouzdan izvor informacija i autoriteta za razliku od učenja crkve i pape koji je preuzeo tu ulogu. Budući da je štampanje nedavno otkriveno, to je Lutheru dalo ogromnu prednost. Novi prijevodi Biblije mogli su se štampati i dati svakome ko zna čitati kako bi sami mogli učiti iz Biblije umjesto da se oslanjaju na svećenike i druge članove sveštenstva. U Švicarskoj, reformacija koja je paralelna s Lutherovom, započela je oko 1522. godine pod vodstvom Huldrycha Zwinglia, Williama Farela, a kasnije i Jean Calvina. Svećenik Zwingli je poučavao slične ideje onima koje je Martin Luther propovijedao u Njemačkoj, ali na još radikalnijem nivou. Počevši u Cirihu, Zwinglijev pokret brzo je zauzeo snažno uporište u gradu i do 1526., kolega reformator - Farel, je počeo da mu pomaže u širenju poruke na francuska govorna područja Švicarske gdje su držali propovijedi u različitim gradovima uključujući i Ženevu. 1536. godine Farel je upoznao Jeana Calvina koji mu je pomogao da organizuje reformirane crkve u Ženevi. Osim toga, Martin Luther nije bio jedini reformator koji je preveo Bibliju na jezik narodnih masa kako bi čitali za sebe, isto su učinili i Švicarci. Reformacija se takođe brzo širila u Švicarskoj a Calvinov rad je dosegao čak do Škotske na zapadu i Transilvanije na istoku. Pošto su i kalvinizam i luteranizam dobili snagu širom Evrope, Engleska je radila na sopstvenoj reformaciji. Na krajnjem zapadu, kralj Henry VIII potaknuo je treću istovremenu reformaciju iz vjerskih i političkih razloga. On je bio ogorčen postupkom pape Klementa VII koji je odbio razvesti njegov brak sa Katarinom Aragonskom i dozvoliti mu novi brak i to sve pod prijetnjom ekskomuminkacije kralja. 1534. godine engleski kralj je izjavio da bi on od tada trebao da bude jedini konačni autoritet za sva pitanja unutar engleske crkve, čime je uspostavljena anglikanska crkva i započet novi reformacijski pokret. Kralj Henry je također insistirao da se Biblija učini dostupnom ljudima zahtijevajući da svaka župa dobije kopiju i dodatno naređujući da liturgije budu pripremljene na engleskom jeziku. Paralelno s Henrijevim promjenama, Škotska se također pridružila reformama zahvaljujući inspiraciji koju je John Knox dobio od Jeana Calvina u Švicarskoj. Knox je na kraju formirao prezbiterijansku granu protestantizma. Naposlijetku ali sa velikim zakašnjenjem, katolička crkva je formulisala sistemski odgovor na rastuću protestantsku reformu u obliku onoga što je jednostavno nazivala kontrareformacijom. Iako su neki koraci poduzeti i ranije, poput ekskomunikacije Martina Luthera 1521. godine, katolička crkva kao cjelina nije uspjela učiniti mnogo na samom početku reformacije. Prvi veliki potez koji je učinila crkva bio je pod papom Pavlom III. koji je pozvao na Tridentski sabor 1545. Trodijelni niz sabora održanih između 1545. i 1563. ne samo da se bavio osporavanjem katoličke doktrine od strane protestanata, već je također uspostavio dekrete o samoreformi. Na prvom saboru prisutni biskupi bili su podijeljeni oko toga da li je potrebna potpuna reforma ili jednostavno pojašnjenje katoličke doktrine. Raspravljalo se o mnogim pitanjima kao što su Konstantinopoljsko i Nikejsko vjerovanje koje je potvrđeno kao temelj katoličke vjere. Broj sakramenata koji bi trebao biti sedam, tradicija koja je prihvaćena kao izvor vjere kao i druge teme koje je posebno osporavao Martin Luther, što je kasnije dovelo do odluke da se reformatorima formalno negira ideja da ljudi nemaju sposobnost zarađivati spas kroz ponašanje kao što su dobra djela. Politička nesloga je zaustavila napredak vijeća sve do početka sljedećih pregovora 1551. godine. Kako je započeo drugi dio, sve veći broj protestanata uglavnom iz Njemačke počeo je insistirati na ponovnoj procjeni onoga o čemu je Vijeće odlučivalo još 1545. godine, ali ništa od toga nije učinjeno i sabor se nastavio. Ovoga puta jedna od glavnih tema o kojoj se govorilo bio je sakrament euharistije za koji je katolička crkva potvrdila da uključuje da se vjeruje da se hljeb i vino zaista pretvaraju u tijelo i krv Kristovu, iako ne naizgled. Ova tvrdnja je bila u direktnoj kontradikciji sa reformistima, što nije bilo iznenađenje a dalja doktrina je potvrđena prije nego što je vijeće ponovo prekinuto zbog političkih sporova. Konačno, 1562. godine papa Pio IV odlučio je obnoviti vijeće i biskupi su se ponovo okupili tokom posljednjeg dijela sastanaka. Date su ažurirane izjave i dekreti u vezi sa masovnim svetim redovima, čistilištem, brakom, oprostom grijeha, svecima i još više detalja u vezi sa euharistijom. Takođe su donešene određene reforme i rješenja koje su se odnosile na moral sveštenstva, veliku korupciju i zloupotreba položaja, prekomjernu potrošnju, favorizovanje klerika u okviru imenovanja u crkvenoj službi koji su inspirisali i doveli do protestantske reformacije. Ova donesena rješenja i reforme dozvolile su katoličkoj crkvi da povrati veliki dio svoje podrške širom Evrope, ali je bilo prekasno da bi se preokrenuo slom unutar zapadne crkve i protestantizam je veoma brzo rastao, postajao popularan i bio na uzlaznoj putanji. Kako bi spriječila širenje protestantske teologije rimska inkvizicija je stavila veliki fokus na krivično gonjenje bilo koga ko se smatra jeretikom, kao što su sami protestanti. Rimska inkvizicija je bila drastično blaža od španske inkvizicije, a bila je poznata po tome što je 1633. godine izvela Galileja na suđenje. Osim toga, efekti popularnosti protestantske reformacije izazvali su vjerske ratove u cijeloj Evropi, a jedan od prvih se vodio u Francuskoj između katolika i protestanata i završio je ponovnim osvajanjem Francuske od strane katolika, ali takođe je pružao određeni nivo tolerancije za protestante na tom području. Tridesetogodišnji rat izbio je 1618. godine, uglavnom na području moderne Njemačke i navodno je zbrisao 40 do 60 posto njihove populacije. Drugi ratovi s katoličkim protiv protestantskih prizvuka uključivali su ustanak škotskih jakobita, nizozemsku pobunu i druge. Mnogi ratovi koji nisu bili isključivo zasnovani na vjerskim sukobima bili su u određenoj mjeri podstaknuti netrpeljivošću između različitih religijskih grupa. Iako je danas odnos između zapadnih crkava znatno bolji nego što je nekada bio, još uvijek postoji oštra i jasna podjela između vjerovanja protestanata i katolika, a neki sporovi, pa čak i nasilja su tek nedavno zamrli ili su i danas ostali u određenim dijelovima svijeta. Historija i postojanje protestantske reformacije ne samo da je izuzetno značajan događaj zbog svog doprinosa stvaranju današnjih protestantskih kršćanskih denominacija već i što isto tako pokazuje istinsku jedinstvenost katoličke denominacija, koja je preživjela veliki raskol samo nekoliko stoljeća ranije. Danas širom svijeta imamo hiljade manjih kršćanskih ogranaka podijeljenih uglavnom na: katoličku, pravoslavnu, protestantsku, anglikansku, asirsku i restauratorske denominacije a nesumnjivo je da je Protestantska reformacija i više nego pomogla u oblikovanju modernog kršćanstva. Ukoliko vam se svidio ovaj video molimo vas da nas podržite tako što ćete ostaviti like, komentar i naravno pretplatiti se na naš kanal. Vidimo se u narednoj epizodi i lijep pozdrav svima.